Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

(Matej 18,21-35)

Oprostiti ili ne oprostiti? Kome oprostiti?

Kome ne oprostiti? Kada i kako oprostiti? Zašto oprostiti?

Koji je limit našeg opraštanja?

Puno je, previše je, pitanja koja se pojavljuju oko te jedne, tako na prvi pogled, obične i jednostavne riječi. Neprestano je koristimo, ali obično kao frazu, formu ili iz obične navike. („Oprostite, koliko je sati?“ / „Oprostite, je li ovo put za…?“ / „Oprostite na smetnji…“)

Tamo gdje riječ „oprost“/„oprosti“ ima određenu vrijednost, težinu, tamo nam već teško prelazi preko usana. „Traži, čovječe, od mene što god hoćeš, ali oprost? To nikako. Zaboravi!“ Jer nama je svih i svega „puna kapa“, „oni drugi“ nama neprestano nešto podmeću i nanose zlo i s takvima mira nema. Pa onda ni oprosta.

Ali mi ne praštamo ni sami sebi. Kako ono kažemo? „Ne mogu sebi nikako oprostiti… što mu nisam uzvratio istom mjerom… što mu se nisam krvi napio… što sam mu oprostio.“

Dok smo mladi relativno lako opraštamo. Bivajući stariji, dakle pametniji i mudriji, opraštamo sve teže i sve rjeđe. Možemo li onda zaključiti da pametni i mudri ne opraštaju, a opraštaju uglavnom nezreli i naivni? Da ne kažem – glupi?

Pa, kako živimo i što sve, iz dana u dan gledamo, čitamo i slušamo, tako u biti i ispada. Pametni pamte, pa vrate, a glupi okreću drugi obraz i – praštaju. Ovaj svijet i njegova dominantna kultura nemaju apsolutno nikakvog razumijevanja za žrtvu i za oprost. Među nama vlada zakon jačega, zakon osvete, revanšizma, zlopamćenja, uzvraćanja i neopraštanja.

Opraštanje je uistinu jedan od najtežih ljudskih čina. I ne samo kada se daje nego i kada se prima.

Zašto je opraštanje tako važno? I to ne samo za nas nego je i Bogu važno.

Kroz razgovor između Isusa i Petra i kroz prispodobu o okrutnom dužniku potražimo odgovor.

Ono što odmah na početku primjećujemo jest da mi ne samo što moramo oprostiti, nego mi moramo puno oprostiti. Petar, u razgovoru s Isusom, tu ljestvicu diže visoko. Jako visoko. 

„Do sedam puta?“

Židovima je Zakon nalagao oprostiti tri puta, a Petar, onako široke ruke, taj broj udvostručuje i povećava za jedan. I sav sretan čeka da ga Isus pohvali. Možemo samo zamišljati Petrovu nevjericu kada mu Isus kaže: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

Za Petra je to nemoguća stvar.

Za nas je to nemoguća stvar.

Za ovaj svijet je to nemoguća stvar, jer mi neprestano pokušavamo, uz čin opraštanja, prikačiti neki broj, sastaviti neki ugovor s pravima i obvezama, ustanoviti nekakve parametre, kada oprostiti, a kada ne oprostiti.

Na našu žalost, ili na našu radost, opraštanje tako ne funkcionira.

Ako mi čin oprosta shvaćamo na način kako smo shvatili toliko toga u svezi naše vjere, onda smo u velikim problemima. Mi smo svoju vjeru polako počeli shvaćati kao Farizeji. Postoje obveze koje trebamo ispuniti i onda smo mi dobri vjernici, koji su ispunili svoj dio „ugovora“ s Bogom. No za razliku od Farizeja mi smo broj obveza maksimalno reducirali, a po pitanju strastvenosti i dosljednosti u provođenju istih, Farizejima nismo ni do koljena.

Povjetarac sekularnog relativizma već neko vrijeme „ugodno osvježava“ naš vjerski život. Mi rado, po pitanju oprosta, mislimo, Bog će jednostavno prebrisati moje grijehe i reći će: „It’s OK! Ne vodi više računa o svojim grijesima. Oprošteni su ti.“

Je li to baš tako?

Ne! To nije tako! To uopće nije tako!

Opraštanje nije samo još jedna dobra ideja, koju je dobro primjenjivati kako bismo održali skladnima naše međusobne veze ili našu zajednicu.

Opraštanje je teološka nužnost.

Bog ne oprašta naše grijehe. Bog nije veliki nebeski mešetar koji nas u duhovnoj predstečajnoj nagodbi oslobađa nagomilanih dugova i dubioza. Ne, Bog osobno plaća cijenu naših grijeha. Za sve naše grijehe, za sva naša zla, za sve naše opačine, za sve ono dobro koje smo trebali, a nismo učinili, za svu onu našu ravnodušnost prema Bogu i prema bližnjemu, Bog je odredio cijenu. I tu je cijenu platio Isus Krist.

„U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.“ (1 Ivan 4,10)

Mi nikada ne ćemo razumjeti bit kršćanstva sve dok ne shvatimo da je naše grijehe Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu. Mi uredno ispunjavamo naše crkve, a u biti nismo ni zainteresirani to shvatiti. Idemo u crkvu svake nedjelje, a kao da ne idemo. Postali smo samo neke religiozne osobe koje obavljaju, manje ili više uredno, neke rituale za koje mislimo da će nam donijeti spas ili da ćemo obavljajući ih zaslužiti oprost i spasenje.

I, naravno, ako smo, po našem kriteriju, ispunili sve što treba mi onda sebe držimo pravovjernima, dok svima „onima drugima“ tražimo „dlaku u jajetu“ i upiremo prstom u njihov dug.

Nismo ni svjesni koliko smo zalutali na svom putu prema vječnosti.

Mi se spasiti jedino možemo kada se okanimo grijeha, kada se pokajemo i zatražimo oprost, kada prigrlimo Krista vjerujući u beskrajno Božje milosrđe.

I tek kada shvatimo kolika je cijena plaćena za otkup naših grijeha, shvatiti ćemo da i mi istom mjerom moramo drugima opraštati, jer je tom mjerom i nama oprošteno.

Sjetimo se za što se svakodnevno molimo.

„I otpusti nam duge naše/kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“