Ekstremna ljevica bi po svojoj vokaciji i značaju bila ideološka subkultura, „underground”, da nema neproporcionalnu pozornost i potporu medija. Medijska „mainstream” politika već godinama ide u tom pravcu da društveno beznačajnim projektima daruje prividni značaj, jer što moćni mediji ožive i predstave kao bitak stvari, konzumentska nekritička javnost, po uvjetovanom refleksu, automatski pamti. Ako se još organizatori dosjete pa povuku neki provokativan marketinški potez i dovedu nekog svjetskog „kapitalca” ili „ikonu”, onda je njihov osjećaj trijumfa opijajući – revolucija samo što još nije počela, makar iza sigurnih katedri i sinekura.

Tako je jedno godišnje okupljanje i seansa lijeve alternative u Šibeniku dobilo na publicitetu dolaskom Katalonke Terese Forcades lijeve aktivistkinje u odori časne sestre benediktinke. „Sveta” Teresa od Katalonije, „ikona europske ljevice”, pohodila je Hrvatsku i ostavila svoje domaćine u stanju svojevrsne milosti i ushićenja.

Pomislio bi čovjek da će organizatori „Fališa” uskoro osnovati malu zajednicu i sagraditi hram kako bi adorirali „drvenom željezu” koje ih je oduševilo i iluminiralo. Hvale vrijedna stvar za uzorne ljevičare ekstremnih nagnuća je da nisu posrnuli i popustili vjerskoj dekadenciji, ali valja reći da ih blažena Forcades nije ni dovodila u napast da uzalud spomenu ime Božje, jer gdje je ona kročila ime Božje se nije ni spominjalo. Spominjali su se sveti Chavez, sveti Karl, ali ne Wojtyla nego Marx i ostala družba u ime revolucije koja permanentno teče.

Ljevica je, eto, napokon dobila svoju neformalnu papisu. Jedan od organizatora je poručio da je Teresa Forcades njihov odgovor na Željku Markić. Ako ćemo biti duhoviti, onda bi mi sada trebali naći svoju Mirelu Holy kao odgovor na njihovu Teresu Forcades. Uostalom, Holy je vjerodostojnija od blažene Terese Katalonske. Ne samo što joj prezime na to upućuje nego i javno zastupa ono što je njezin istinski habitus.

Ironiju na stranu, što zapravo zastupa Teresa Forcades?

Da je ta marksistička revolucionarka s viškom samopouzdanja i oholom skromnošću nastupila na „Fališu” kao feministkinja i ljevičarska aktivistkinja bez redovničkog habita, odnosno da nije benediktinka nego osoba izvan redovničkog staleža, njezini stavovi bili bi samo jedna od mnogih varijanti lijeve demagogije. Sve što ona govori u socijalnom smislu znamo i sami, mnogi na vlastitom gorkom iskustvu. Ništa novo nije rekla. Tko ne bi da nacionaliziramo banke, primjerice, ali je to realno koliko i obraćenje bankara s Wall Streeta.

No temeljno je pitanje: zašto Teresa Forcades zlorabi Crkvu i redovničku odoru za svoj političko-ideološki aktivizam? Zašto ne osnuje vlastitu stranku? Zato jer bez habita časne sestre ne bi predstavljala više ništa. Ne bi imala veliki značaj za medije, jer ne bi bilo ni kontroverze budući da se njezina uloga u Crkvi iscrpljuje upravo u onomu što ekstremna ljevica naziva subverzijom! Njezina funkcija u Crkvi je funkcija subverzije. Ona ima publicitet baš zato što je časna koja proturječi smislu vlastita poziva. Utoliko je smatram intelektualno nepoštenom i nevjerodostojnom.

U nekoliko svojih nastupa na HRT-u ovih dana, u mnoštvu izjava i razgovora s novinarima, većinom udivljenima časnom sestrom koja govori i razmišlja kao da i nije časna, i kao da ne pripada Katoličkoj crkvi, nisam vidio ni čuo da je Teresa Forcades ijednom spomenula Isusa Krista kao svoje nadahnuće i uzor, i kao Onoga kojemu je, valjda, trebala dati svoje redovničke zavjete!

Njezin diskurs ni u jednom segmentu nije se pokazao kao duhovan, što je paradoks s obzirom na prirodu njezinog poziva kao pripadnice jednog reda u Katoličkoj crkvi kojeg odlikuje i velika kontemplativnost.

Ako je teologinja, zašto je njezin govor bio marksističko-ideološki kao da je u Šibenik došla održati javni skup i sastanak svoje revolucionarno-partijske ćelije?

U ideloškom smislu Forcades se ovdje pojavila kao uskrsnuli Hugo Chavez prerušen u časnu. Zato treba sa sažaljenjem gledati njezine u vjerskom i teološkom smislu neuke domaćine – jer ona je zapravo njih prevarila, a ne Crkvu kojoj formalno pripada. Ti nesretnici su ostali oduševljeni u uvjerenju kako su otkrili „pravu” časnu, „pravu” vjeru koja, u stvari, nesvjesno potvrđuje njihove zablude i produbljuje njihovo neshvaćanje kršćanstva jer nisu tražili istinu, nego su tražili neki svoj izraz pakosti i trijumfalizma prema onima koje smatraju svojim ideološkim antipodima. Možda je doživljavaju i kao nekog svog „Trojanca” u Crkvi, a možda i kao glasnika „nove” Crkve, ma što to značilo. I njima treba negdje u dubini duše vjera i Bog, odgovor na pitanja koja muče svako razumno biće, ali im je Forcades pokazala neko krivo božanstvo, ateizirano, prilagođeno njihovim potrebama i slabašnom duhovnom uzrastu.

Nevjerojatno je da jedna benediktinka ne govori o duhovnosti, o Isusu, da ne svjedoči Boga, nego da kao uzora navodi Chaveza i slično, a kad citira Sveto Pismo, onda ga citira u službi svoje lijeve ideologije i teologije oslobođenja.

To bi bilo kao da su na „Fališ” pozvali nekog fizičara znanstvenika, i da je on umjesto o fizici govorio o C. Ronaldu i o tomu zašto je besramno bogati „Real” prodao Di Mariu. Karikiram da bih svrnuo pozornost na ključnu dvojbu: zašto, s kojom svrhom i ciljem ta žena nosi odoru benediktinke, tko je, u stvari, ona, ako su svaka njezina riječ i gesta upućivale na nešto drugo, na nešto što u biti nema velike veze ni s katoličkom vjerom ni suštinom benediktinstva?

Ili je Crkva u Europi doživjela takve doktrinalne i duhovne mutacije u praksi, da je nauk Terese Forcades već simptom poodmakle eklezijalne krize i duhovnog raspada na Zapadu, i posvemašnje vrjednosne, filozofske, teološke i pojmovne zbrke?

(u drugom nastavku: analiza nekih izjava i stavova Terese Forcades u kontekstu katoličkog nauka)

autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com