Predložena putanja Jadransko-jonske magistrale veleizdajnički je čin aktualne hrvatske vlasti; ona je protuhrvatska i temeljno ugrožava i postojanje, a ne tek napredak juga hrvatske države, a time i cijele Hrvatske.
Za interese regije/regiona i Europe!?
Ili «velikih igrača» koji su nanjušili veliku pljačku!?
1. Umjesto uvoda
Da odmah budem jasan: ja to neću doživjeti, ali ako se jednoga dana ostvari Jadransko-jonska magistrala onako kako je upravo predočena javnosti, to je veleizdaja Hrvatske. Za nju će kadli-tadli njezini predlagači i zagovarači i odgovarati kao veleizdajnici, bude li Hrvatske kao samostalne i suverene države.
Sve drugo i sve drugačije značilo bi da će aktualna vlast, i u osnovama i u svim smjerovima protuhrvatska, potrti sve ono u što se – ali samo na riječima – i ona sama zaklinje: Domovinski rat, branitelji, samostalnost, suverenost, »ulaganja», kao i «održivi razvoj» (a ima li »neodrživog razvoja» i koji je taj?!) i ini bla-bla-bla…
Ovakva međunarodna cesta podkapa hrvatsku državu u samomu temelju.
Štoviše, vadi i kamen temeljac Hrvatske kao države.
2. Što je nužno znati: zemljopisni položaj juga Hrvatske
Sve to što je nužno znati već se zna, ali se, kobno, olako zaboravlja. Pogledajte zemljovid Hrvatske! Na krajnjemu jugoistoku, kod Prevlake, nema niti tri kilometra zračne razdaljine od granice s Crnom Gorom do mora. Tu je Hrvatska strateški najugroženija, tu je njezina najslabija obranbena karika. Tu je najprije i napadnuta 1991.!
Već 19. rujna, iz vojarne na Prevlaci Jugoslavenska narodna armija ispaljuje nekoliko granata u brdo iznad Herceg Novoga, a onda njezina «propagandna mašinerija« razglašava: »Napali su nas ustaše!» Njezini tenkovi, posipani cvijećem i pljeskom, Jadranskom magistralom – kreću na Konavle i dalje na Dubrovnik! Pale se «ustaške kuće», a to su sve uz Magistralu, bez i jedne jedine iznimke, dokle je njome ta Armija stigla. «Hrvatsku spaliti, a onda njome zavladati!» Istovremeno, sela «roga Hrvatske», južno od Jadranske magistrale, tri dana bez prekida JNA zasipa granatama. (Oko moje rodne kuće palo ih je 26, susjed Ivo ih je brojio!) Agresor, dakle – već na hrvatskom tlu, zatim napada Hrvatsku i drugdje itd., sve do Oluje…
Da je u tomu trenutku postojala međunarodna prometnica koja bi se, recimo, zvala Jadransko-jonska magistrala, od tromeđe Hrvatske, Crne Gore i BiH, po hrvatskomu teritoriju, uz granicu do Kobile (graničnoga prijelaza na bokokotorskoj obali) sve ovo bi agresoru bilo nemoguće ostvariti. Naime, nemoguće bez povrede međunarodne prometnice, međunarodnoga prava, višenarodnih interesa…
Suvremenoj Hrvatskoj pruža se jedinstvena prigoda da međunarodnom cestom zaštiti svoju strateški najugoroženiju kariku, a time i susjede poštedi grijeha posezanja za tuđim, što je osnovni uvjet svih dobrosusjedskih odnosa.
Međutim, aktualna hrvatska vlast, od predsjednika države pa naniže, ili ne zna, ili neće, ili ne vidi, ili je glupa, ili se pravi blesava, ili zapravo vrlo dobro zna što radi i posve je svjesna da je predložena putanja (ruta) Jadransko-jonske magistrale kroz Republiku Srpsku, a ne kroz Hrvatsku sve do granice s Crnom Gorom, jedino i samo u interesu velikosrpskih posezanja za hrvatskim tlom i morem i ništa drugo!
Zato i rade to što rade, tek što je tobožnji »jugoslavenski interes« zamijenjen sintagmom, »u interesu stabilizacije regije/regiona» ili «jugoistoka Europe». Fraza i frazema ne nedostaje!
3. Što je još nužno znati: povijesna i suvremena velikosrpska posezanja
U povijesti, od srednjovjekovnoga prodora srpskoga cara Dušana (13o8.-1355.) sve do Stona i popravoslavljivanja juga Hrvatske (Cuius regio eius religio, čija je zemlja, njegova je i vjera!), pa do 1991., jug Hrvatske porobljavan je u svakomu stoljeću u prosjeku jednom: u 19. je to bilo 1806.: na to nas još podsjeća, među ostalim, i spaljeni katolički samostan na Daksi pokraj Dubrovnika, paljeno je sve katoličko – kraj njega su strijeljani hrvatski rodoljubi, a on je i danas paljevina.
Slijedom toga, za porobljivačkoga nasrtaja 1991. na svakih pedesetak metara cesta po Konavlima i na brojnim popaljenim kućama pisalo je: »Ovo je Srbija» ili je bio nacrtan srbijanski grb, famozna «četiri S»/ ćirilicom C: «Samo sloga Srbiju spašava». (Isto sam gledao i po crnogorskim prometnicama i fasadama prije osamostaljenja Crne Gore!)
Što za Austro-ugarske što za Kraljevine Jugoslavije, u svakomu većem gradu istočne obale Jadrana, u samomu središtu – od Trsta do Kotora – velike su srpske crkve, mnogo veće od broja srbskih pravoslavnih vjernika u tim gradovima, ali – to je velikosrpski projekt; ovladati istočnom obalom Jadrana!
Negdje na pragu devedesetih, u Društvu hrvatskih književnika, tada još »književnika Hrvatske», na tzv.»proširenom sastanku» Saveza komunista, gdje sam bio nazočan (i prisutan!) Joža Horvat, poznati naš književnik i moreplovac, rekao je, zapamtio sam: «Drugovi, ne zaboravite da srpska posezanja za hrvatskim morem nikada neće prestati!» Bio sam začuđen, ne rečenim, to sam, na žalost, već bio shvatio, nego time tko je to rekao: poznati komunist, partizan, «sudionik Topuskog», graditelj Titove Jugoslavije, ali – iako pod starost – i vojnik dragovoljac Hrvatske vojske. Što se moralo dogoditi da Horvatov raniji svjetonazor bude izliječen od iluzija!?
(Važna opaska! Nastojim uvijek razlikovati velikosrbina od srbskog čovjeka i srbskoga naroda, šovinista i okupatora od rodoljuba i zdrava srbskog nacionalista! Među Srbima imam prijatelja kojih se ne odričem, a srbski je narod u većini pošten i nadaren, u mogućnosti i u budućnosti i hrvatskomu narodu prijateljski, pod uvjetom da mu se dopusti gledati vlastitim očima, mimo mitova i obsjena, npr. da su Konavle «srpska zemlja», npr. da je Gundulić srbski pisac, npr. da je Dubrovnik «srpska Atina» ili npr. da je «Bog Srbin»: «Srpsko je nebo plave boje/ na njemu sedi Srbin Bog/ okolo Srbi anđeli sede/ Srbina glede Boga svog!» itd., itd.)
Doista, velikosrbska posezanja za hrvatskim teritorijem kao i za hrvatskim akvatorijem ne prestaju ni nakon Domovinskoga rata. Srpsko veće Boke kotorske tu nedavno tiska politikantski pamflet «Srpski Konavli i hrvatska kultura», ogavan šovinistički i mrziteljski bućkuriš, u kojemu su »dokazi» da su Konavle «srpske» jedan ćirilički natpis na groblju u Cavtatu, na privatnomu grobu nekoga srbokatolika, kojih je, zna se zašto, tamo bilo šačica, ili «srpska ćirilica» na stećku u Brotnicama, što je, naravno, laž: stećak je ispisan bosančicom, dakle hrvatskom ćirilicom, a Niko Kapetanić, ugledan znanstvenik, pronašao je u Konavlima i glagoljicu, također hrvatsko povijesno pismo.
(Pišem ovo ad hoc, izvan svojega radnoga prostora, pa stoga ne navodim točne nadnevke!)
Također nedavno u Srbiji se tiska znanstvena disertacija «Govor Konavala» kao dio proučavanja srbskoga jezika! Zamislite da HAZU ili Matica hrvatska tiskaju znanstvenu disertaciju «Govor Kragujevca», u ediciji proučavanja hrvatskoga jezika. Čula bi se ta sramota do UN-a, ali hrvatska šutnja je, međutim, tipična; zato se puno toga takvoga i događa.
Dakle, velikosrbska posezanja ne prestaju, sustavno se nastavljaju, ali kakve to veze ima s Jadransko-jonskom magistralom?! O, itekakve.
Ako bi se ostvarila putanja te međunarodne prometnice onako kako je predlaže i/ili zagovara hrvatska aktualna vlast, stvorilo bi se – od Pelješca do Ponte Oštre – golemo i akutno upaljeno slijepio crijevo jugoistoka Hrvatske, gospodarski zapušteno i prometno izolirano od glavnih europskih prometnica. A i od matične zemlje. Tada je – sa stajališta regije/regiona – najuputnije odsjeći to hrvatsko slijepo crijevo i priključiti ga Republici Srpskoj, kako se to u netom minulom nasrtaju na Hrvatsku i projektiralo! Hrvatska vlast radi samo tomu u prilog. (Nekoj vrsti Zetske banovine za Kraljevine Jugoslavije?!)
Zapravo, to priključenje i ne mora, a vjerojatno i neće biti formalno: ono se ostvaruje već samom izgradnjom te ovako zamišljene magistrale. Zamislite Dubrovčanina koji hoće što prije autom sinu do Zagreba! On se s lokalnog hrvatskog odvojka međunarodne magistrale negdje kraj Trebinja, u drugoj državi, priključuje na europsku prometnicu, plati tamo Srbima cestarinu…a svakako će trebati ponijeti i putovnicu, jer u drugoj je državi, a ako nešto vozi još i podmiriti carinu…
4. Što je također nužno znati: i esdepeovski (lažno lijevi) i hadezeovki (dosada lažno narodnjački) izdajnici Domovine pušu u istu sviralu!
Kakve su to zasluge Republike Srpske da joj hrvatska vlast gratis prepušta, u (bivšoj!) hadezeovskoj inačici oko sto i pedeset, (od Osojnika) a u sadašnjoj esdepeovskoj i više od dvjesto kilometara ceste (od Ploča) koja može biti na našemu teritoriju, dakle naša!? Da im široke ruke darujemo sva ta svoja potencijalno velika bogatstva i temelj svojega napredka?
Najveću zaslugu vidim u tomu što su obećali («trebinjski kamiondžija»!) da će izgraditi još ljepši Dubrovnik, nakon što ovoga postojećega sruše. (Prašili su tada po njemu iz svih raspoloživih topova i tenkova, treba im pomoći!)
E, ali prevario sam se! Kada sam svojevremeno, još u Vjesniku, objavio polemičan stav prema interviewu hadezeovca Jure Radića, kasnije ravnatelja Instituta građevinarstva Hrvatske, da bi Jadransko-jonska magistrala mogla «ugroziti zidine Dubrovnika» (navod je prema sjećanju) koje bi se navodno tresle od prolaza teških kamiona i pitao jesu li im (u IGH-u) »vrane mozak popile» kada zagovaraju buduću moguću cestu kroz Republiku Srpsku, umjesto kroz domovinu im Hrvatsku, dogodilo se ovo:
a) tajnica dr. Petra Đukana, tadašnjega ravnatelja IGH, obavijestila me da je šef zabranio da me spoje s njim ako budem nazivao i
b) u tomu istomu Vjesniku pojavila se jedva vidljiva tzv. proširena vijest da «Institut građevinarstva Hrvatske gradi ceste u Republici Srpskoj»
I glupomu dosta!
Koliko je velikosrpski kapital uložio u hrvatske tajkune i hrvatsku prometnu struku i vlast, i je li uopće išta uložio, kad su oni takvi kakvi jesu pa ih i ne treba kupovati, to ne znam. Međutim, u novinama sam pročitao da je dr. Đukan HDZ-u (tadašnjemu!) darovao milijun kuna. O mogućim protuuslugama također ne znam ništa, ako se te usluge ne ostvaruju aktualnim izjavama nekih visokopozicioniranih hadezeovaca koje su na vlas iste kao i one Jure Radića, te da pitanja obstanka Domovine «neka rješava struka», jureradićevskoga tipa?!
Stanovita razlika između (bivših!) hadezeovskih i sadašnjih esdepeovskih potencijalnih (i već očitovanih!) u mojoj vizuri veleizdajnika ipak postoji: ranija inačica te magistrale kroz RS (od Osojnika), uključivala je u igru «velike igrače» samo istočne Hercegovine, gdje je četnika kao na pijaci i gdje su čak i Tita proglasili ustašom (vidi u tekstovima Anđelka Vuletića!), a ova esdepeovska uključuje i igrače iz zapadne Hercegovine, takozvane hercegovačke liske. Za razliku od većine poštenih, radišnih i rodoljubivih Hercegovaca, hercegovačke liske su premazane svim mogućim, a osobito svim nemogućim bojama i mastima. (Podučila me tomu jedna divna osoba iz Ružića!).
5. Nije nužno, ali nije ni na odmet znati kako sam ih pohvatao u laži
Zaprepašten količinom prozirnih laži (npr. da ta Magistrala mora biti široka700 metara!) i nedostatkom ikakva rodoljublja i ikakve svijesti o značaju imanja vlastite države te začuđen nenadanom ljubavi Jure Radića prema Dubrovniku, odlučio sam svojevremeno provjeriti je li istina da se ta cesta kroz Hrvatsku zbog toga ne može graditi jer je, tobože, više mjesta gdje tolike širine (negdje iza naselja) nema, a da se ne dirne u okoliš i slične blezgarije!?
Četiri su odredišta lažovi bili obilježili kao mjesta gdje je nemoguće izgraditi buduću Jadranko-jonsku magistralu pa je, eto, moraju predati Republici Srpskoj. Filmska reportaža o tomu je objavljena uBrisanom prostoru Gorana Milića, a snimljena uz pomoć snimatelja dubrovačkoga studija HRT-a. Dakle: i na Golubovu kamenu i u zaleđu Rijeke Dubrovačke i na Ivanjici i na konavoskomu Vejem dolu – može se izgraditi cesta široka čak kilometar i pol, (a ne tek »700 metara», kako je lagao taj Radić!), a da se ne dira bitno ni u okoliš ni u naselja – pokazala je kamera.
Što se tiče tunela, zapravo ne treba ni jedan, a da i treba – pa što onda!? Što se tiče vijadukata, ni oni nisu nikakva prepreka; na cesti prema Genovi vijadukata i tunela je čak oko osamdeset posto u završnici od nekih stotinjak kilometara, ali to je za Italiju strateški autoput, u interesu talijanske države. Talijani, kojih god boja bili, Talijani su i rodoljubi, a ovi i ovakvi Hrvati… A takvi su, eto, naša »struka»! (Zar takvoj «struci» prepustiti sudbinu države!?)
Jadransko-jonska magistrala uz granicu s BiH u cijeloj svojoj dužini po hrvatskom teritoriju, od zaleđa Neuma, čime je u projekt uključena i BiH, pa do Kobile na bokokotorskoj obali – to je jedini i strateški i gospodarski i svaki drugi interes Hrvatske. Svaka druga mogućnost – protiv je hrvatskih nacionalnih, dakle i državnih interesa. Hrvatska kao država na nju ne bi smjela pristati jer bi time bitno ugrozila samu sebe. Naime, ako Hrvatska jest država, a ne otužni protektorat!?
Promet na toj Magistrali iz Dubrovnika se ne bi moglo ni čuti ni vidjeti, oko dva i pol kilometra iza Srđa, dakle ni buke ni trešnje, a da JJM bude u Hrvatskoj. Nekmoli da bi «5ooo kamiona dnevno prolazilo kroz grad» kako bezočno laže onaj dubrovački nesretni gradonačelnički slučaj u jednomu cro-yugo dnevniku, a svi su hrvatski dnevnici ili cro-yugo i yugo-cro. Izjave ministra prometa da bi «bio ugrožen okoliš» nisu ni za dječji vrtić, ni petogodišnjacima se više ne može tako muljati! Isto tako nikakav argument nije da je «ukopavanje ceste u brdo skupo» pa eto i zato sve dajemo dojučerašnjim svojim dragim agresorima; skuplje je graditi ceste na klizavu i močvarnu tlu, a još za austrougarske ceste oko Dubrovnika ukapale su se u brda, ondašnjim ručnim tehnologijama (vidi npr. Duboku Ljutu ili Orsulu!), a gdje su današnje tehnologije prema ondašnjima!? Sve su to, dakle, vrlo prozirne laži!
Jedan jedini čovjek, Petar Dobroslavić, dubrovačko-neretvanski župan, čuva svoj obraz i poštenje kao i interese ne samo svoje županije, nego i cijele Hrvatske.
6. I dalje je nužno i hitno objediniti hrvatski državni teritorij: Pelješki most ili Pelješki spojnik!?
Mimo svega ovoga, ali ne bez ikakve veze sa svim ovim, hrvatski državni teritorij se konačno i hitno mora objediniti. Pelješki most je bio i jest projekt za pelješenje hrvatske blagajne odnosno europskih fondova. Da bude što skuplji! U mojemu dokumentarnom filmu Jadranski spojnici, koji je HRT više puta reemitirala, ali u terminima kada ljudi većinom rade ili spavaju, u međuvremenu na žalost pokojni Ivo Rudenjak, pomorski kapetan i projektant spojnika ili podvodnih/krozvodnih tunela (inače Dubrovčanin!) dokazuje da se taj most ne može i ne smije izgraditi bez privole BiH države (a sva je prilika dodati – i bez privole Turske!?).
Naprotiv spojnik, u odnosu na most, od dvadeset usporedaba u osamnaest njih ima prednost (jedini «nedostatak» je što mora biti stalno osvijetljen i imati evakuacijski sustav). Inače je i strateški povoljniji, moguće čak tri puta i više jeftiniji. Jedna grupa riječkih inženjera već ima iskustva s tim (vidi spojnik u Bakru!). Premda bi, najvjerojatnije, zbog pjeskovita dna u Malostonskom kanalu trebalo graditi krozvodno, na osnovi balansa između sile uzgona i sile teže, kako me uvjeravaju oni koji o tomu nešto znaju.
Za izgradnju spojnika Hrvatska ne mora nikoga niti obavijestiti, a nekmoli tražiti privole! (Jer se ne dira u plovni pristup bosanskohercegovačkoj luci Neum!)
Međutim, sudeći prema dosadašnjim iskustvima i prema najnovijemu nemilom slučaju spremnosti na veleizdaju Domovine i Države, hrvatski političari biraju u načelu ono pogodno njima i njihovim tajkunima, a ne ono što je dobro za državu i narod.
– Zbog ugrožavanja temelja hrvatske države,
– Zbog dovođenja u opasanost hrvatskoga državnog suvereniteta,
– Zbog pogodovanja za Hrvatsku štetnim odlukama i ugovorima,
– Zbog narušavanja strateškog položaja i značaja Republike Hrvatske,
– Zbog goleme materijalne štete nanesene vlastitoj državi,
– Zbog gubljenja ugleda i prestiža RH (beha ministar prometa već bahato izjavljuje, na nekoj hrvatskoj kratkovidnici, kako «Hrvatska nema ništa s JJM i da je to stvar BiH, Crne Gore i Albanije»!?),
– Zbog moralnih posrnuća i beznađa u koje se uvaljuje ne samo dubrovačke i sve južnohrvatske rodoljube nego i sve građane Hrvatske,
– Zbog za Hrvatsku nepogodne, zapravo nezdrave i lažne «solidarnosti» sa susjedima te neovlaštenog i štetnog «pružanja ruke» s nesagledivo štetnim posljedicama za hrvatsku državu…
Potpiše li se taj sramni čin o JJM kroz BiH, a ne kroz Hrvatsku – za veleizdaju su – prije ostalih – nominalno odgovorni:
– Predsjednik države,
– Predsjednik vlade (i svi u vladi),
– Ministar prometa.
Predsjednik države može biti oslobođen odgovornosti za veleizdaju ako dokaže da je odluke donosio isključivo prema naputcima svojega dokazano velikosrpskog savjetnika, ali onda je pitanje tko zapravo vlada hrvatskom državom?! I je li pitanje veleizdaje nužno bilo pokrenuti i bez ovoga najnovijega slučaja!?
Predsjednik vlade moguće bude lišen odgovornosti za veleizdaju ako se bude branio da je on svemu tomu nedorastao, da je u shvaćanjima niži od stola na kojemu se donose odluke; mi manje-više svi vidimo da je taj čovjek nedorastao prilikama u kojima se zatekao, ali na sudu bi morao to i dokazati!
Ministar prometa, u jadu nam gospodin Neznam Kakosezove, mogao bi imati čak dvije optužnice za veleizdaju; ona druga veleizdaja je otuđenje hrvatskih cesta e da bi on/oni ostao/ostali na vlasti čak do kraja mandata. Ne znam kako se u jadu nam gospodin zove jer ni za jednoga dosadašnjega ministra prometa ne znam kako se zvao ili zove: dođu, na našoj grbači žive kao trutovi, naprave štete, uzmu za to lovu i nestanu, tako će i ovaj! On bi mogao također biti lišen odgovornosti za veleizdaju ako se ispostavi da je zapravo slučajno u svemu, a da je inače u prometnim znanostima Nitko i Ništa. A nikomu ili ničemu ne može se ni suditi.
Umoran sam već od (znam ja to!) posve bezizgledne borbe s hrvatskim političkim vjetrenjačama. Stoga sam Sancha Panchu odlikovao Ordenom generala svih magaraca u Manchi.
Bio je tako sretan!
Piše: Dr. Stijepo Mijović Kočan/Hrvatski tjednik