(Luka 3,10-18)

“ŠTO NAM JE ČINITI?”

Ovo pitanje sve češće čujemo i sve ga češće postavljamo.

Sve do jučer ono je jako teško prelazilo preko naših usana, jer smo bili duboko uvjereni kako znamo „sve“ i kako znamo „što nam je činiti“. Sada, kada se je voda konačno približila grlu, iz tog istog grla, čuje se pitanje, koje će se uskoro pretvoriti u povik, a povik će konačno prijeći u vapaj.

I dok se demos zabavlja političkim i estradnim tračevima i skečevima, valjajući se u jeftinim medijski generiranim iluzijama, ova kultura (i mi u njoj) već živi svoju apokalipsu.

Hoće li se ona poklopiti s onom iz jedine proročke knjige Novog zavjeta ostaje Bogu na volju.

Stravične vijesti pretječu jedna drugu.

Najnovije masovne tragedije, bilo one ljudske ili prirodne, okupiraju naslovna mjesta svih medija. Već sutra će ih zamijeniti neka nova tragedija, neki novi užas. Već sutra to će biti prošlost pokraj koje će ova kultura proći ne pitajući se: „Što nam je činiti?“

Hrvatski radno najpotentniji ljudi u sve većem broju napuštaju svoja ognjišta i svoje roditelje, novi porezi niču iz dana u dan kao gljive poslije kiše, broj migranata vrtoglavo raste, a političari u sve većem broju bivaju uhvaćeni s prstima u pekmezu. Analitičari tvrde: „Država treba dijeliti sudbinu građana u krizi, a ona to ne čini.“

Tamni oblaci globalnog rata sve se više gomilaju nad ovom planetom, prijeteći nuklearnom kataklizmom, ali svakodnevni ulični prosvjedi obespravljenog i pauperiziranog stanovništva, u tako zvanim demokratskim državama, te vijesti bacaju u drugi plan.

Borba za „kruh naš svagdašnji“ postaje sve nemilosrdnija.

Svijet tone u anarhiju. Financijsku, političku i socijalnu.

U onu moralnu i etičku već je odavno potonuo i sada ubiremo plodove tog potonuća.

I konačno se pitamo: „Što nam je činiti?“

I dalje politička kasta, u svojoj bešćutnosti i bahatosti, uporno izbjegava dijeliti sudbinu svoga naroda i živi u iluziji da će izići neokrznuta iz lomova i potresa koji su pred nama.

Takve Ivan Krstitelj naziva pravim imenom – “Leglo gujinje!“ i nastavlja: „Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plodove dostojne obraćenja. I nemojte početi u sebi govoriti: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam: Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima: svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda siječe se i u oganj baca.” (Luka 3,7-9)

Ivan opominje da nitko ne će biti siguran i da je vrijeme kratko. Lažna nadanja i lažna sigurnost svoje mjesto konačno moraju ustupiti pokajanju i obraćenju. Ivan upozorava one koji sigurnost traže u ugodi oportunog i u zaštiti korumpiranih institucija, neka se ne pozivaju na svoje rodoslovlje, jer se čak i odabrani definitivno moraju pokajati.

Za Izraelce je to bio pravi šok. Možemo samo zamisliti gnjev i ljutnju onih koji sebe drže pravednicima, nedodirljivima i sigurnima i koji su bili uvjereni u svoj apsolutni imunitet.

Tako razmišlja kasta. Tako razmišljaju lažne veličine. Kako onda tako i danas.

Ali današnje čitanje u središte stavlja – mnoštvo.

Mnoštvo osjeća teret trenutka, osjeća svu težinu vremena i mnoštvo, kojemu je voda došla do grla, pita: “Što nam je dakle činiti?”.(Luka 3,10)

Ivan je jasan, koncizan, izravan. Odgovara im: „Dijelite s drugima. Budite pošteni. Ne koristite svoj položaj kako biste dobili više nego što zavrjeđujete.“

Ivan „običnom malom čovjeku“, „carinicima“ i „vojnicima“, ali i onima koji „obnašaju vlast i koji imaju novac, moć i slavu“, ne govori ništa drugo nego ono što vrijedi i za nas danas.

Traži promjenu ponašanja u svakodnevnom životu.

Ivanove instrukcije nisu niti kompleksne niti su nerealne. Prevedene na naš svakodnevni jezik one su “zipovan” program svakog onog koji želi biti Kristov svjedok i radnik u Kraljevstvu Božjem.

Dijelite s drugima.

Budite pravedni i pošteni.

Ne zlorabite nikada svoj položaj.

Mnoštvo na obalama Jordana postavljalo je isto pitanje koje i mi danas postavljamo.

Odgovor na ovo pitanje određuje naš moral, određuje naš identitet.

Određuje tko smo i čiji smo.

Određuje jesmo li od ovoga svijeta koji tone u svojim nepravdama i opačinama ili smo dio Kraljevstva Božjeg već ovdje na ovome svijetu.

Poruke koje Ivan propovijeda nisu samo obična promjena. To je „metanoja“, kompletan zaokret od sebe kao središta svega prema Bogu koji jest središte svega. Pravo pokajanje nije ono naše uobičajeno žaljenje zbog grijeha, nego je pravi odgovor na izbor između samo-spašavanja i Božjeg spasenja.

Ono što Ivan traži sve je to nama na dohvat ruke. Možda nije lako jer mi smo svikli uvijek dobiti ono što želimo i sačuvati ono što imamo, ali je definitivno moguće.

Od nas se ne traži da napustimo ni svoje zvanje ni svoje zanimanje, ali se traži da ono što radimo da to radimo pošteno, na drugačiji način od onoga na koji smo to do sada radili i da stavljamo potrebe drugih ispred svojih potreba i prohtjeva.

U svojem poslu, u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, u svojoj domovini.

To je poziv svima nama koji živimo u „međuvremenu“. Svi se mi nalazimo u procijepu između suda i nade. U tom procjepu se nalazimo dnevno i zato je od presudne važnosti mijenjati svoj svakodnevni život.

Moramo prestati biti „kršćani od nedjelje“, kršćani koji su statistički podatak, kršćanska većina koja dopušta da njezine živote reguliraju protukršćanski zakoni i praksa.

I kada se ovih i narednih dana, na svojem putu prema Betlehemu, budemo, pritisnuti različitim nevoljama, pitali: „Što nam je činiti?“, sjetimo se čiji smo.

Sjetimo se da smo Božja djeca, da smo Kristovi svjedoci i onda ćemo dobiti jedini pravi odgovor na ovo pitanje.

Jedino na taj način možemo do Betlehema.

Jedino na taj način se ovog Božića Bog može roditi i u našem srcu i u našoj domovini.