Nino Raspudić napisao je u Večernjem listu izvrsnu kolumnu o tome kako su nam kojekakvi ospkurni likovi, odreda zagriženi ljevičari, koji više sliče srednjovjekovnim progoniteljima vještica negoli modernim političarima, novinarima ili slično, ‘čestitali’ Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, navodeći kako je i bez njihove ‘čestitke’ 5. kolovoz prošao tužno. Započeo je samoubojstvom branitelja, a onda je pao i prastari MiG pri čemu je samo iskustvo i prisebnost pilota spasila i njegov i druge živote.

(portal www.oko.hr)

”Svima čestitam dan pobjede i dan domovinske pljačke i paleža!”

Ovim riječima Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja nije čestitao Savo Štrbac ni Ratko Mladić, već Denis Latin, glavni urednik Trećeg dnevnika nacionalne televizije. Čestitku je objavio na svom, javnosti otvorenom Facebook profilu. Na istom mjestu je preklani, nakon izraelskog napada na Gazu, objavio status: “Ponekad mi bude žao što Hitler nije ostvario neke svoje zamisli.”

Tu nacističku dovitljivost preuzeo je od izvjesnog Enesa Čelosmanovića i držao istaknutom sve dok mediji nisu prenijeli čime urednik s HRT-a kiti svoj zid. Onda ga je uklonio, uz komentar: “Ispričavam se! izbrisao sam!” Na kakav nedovršeni Hitlerov posao je mislio? Sigurno ne na gradnju autocesta na području Reicha. Da je bilo koji drugi novinar i urednik u Hrvatskoj objavio takvu nacističku svinjariju, s pravom bi profesionalno bio stavljen na led do kraja života. Ali u ovoj zemlji oduvijek postoje oni koji imaju privilegij npr. javno ustašovati, kao Latinov politički mentor i dugogodišnji stvarni urednik “legendarne” Latinice Stipe Mesić.

Mesić može u Australiji govoriti kako je Hrvatska pobijedila 10. travnja 1941., isticati kako se nemamo što ispričavati zbog Jasenovca, pjevati ili zijevati na Juru i Bobana, raspaljivati najniže antisrpske strasti u najgušća vremena pikanterijama poput one kako Srbi mogu ponijeti samo zemlju koju su donijeli na opancima, a onda postati počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista i dežurni solitelj nacionalne pamet o srpsko-hrvatskom bratstvu i jedinstvu. “Ponekad žalitelj” što “Hitler nije dovršio posao” Denis Latin danas uređivačkom politikom i prigodnom čestitkom nabija Hrvatima komplekse za sve ono što je sam svojedobno iskazivao i medijski uredno servisirao.

Njegovo je pravo privatno misliti i iskazivati što hoće. Prošla su vremena kada se odgovaralo za verbalni delikt ili njuškalo što netko govori privatno, za koga navija ili s koliko veselja slavi državne blagdane. Denis Latin kao privatna osoba ima pravo na negativne emocije prema Oluji, jednako kao i Savo Štrbac ili sav onaj nesretni narod uvučen u krajinsku avanturu. Ima pravo na domovinski mazohizam, ima pravo i provokacijom upozoravati na neke aspekte koji ostaju u sjeni slavlja, koliko god njegovo svođenje Oluje eminentno na palež i pljačku bilo netočno, zlonamjerno, parcijalno i tendenciozno. Na golemom oslobođenom teritoriju bilo je i paleža i pljačke, i karijere su napravljene na izvještavanju i priči o tome. Ali prije Oluje bilo je i trećine okupiranog teritorija, presječene zemlje, stotina tisuća prognanih, tisuća pobijenih civila, stotine uništenih crkava i grobalja, svakodnevnog granatiranja gradova. Bilo je i višegodišnjih pokušaja rješavanja situacije pregovorima. Gandhijevska trpnja može biti individualni izbor, kao i predaja. Denis Latin privatno ima pravo na sve to, ali Denis Latin kao urednik Trećeg dnevnika nacionalne televizije, sve dok je na toj funkciji, na Facebook zidu koji je javan i na kojem redovito daje i najave sadržaja tog dnevnika nema pravo čestitati “dan domovinske pljačke i paleža”.

Palež i pljačku Latin ne spominje zato što bi bio posebno sućutan prema srpskim stradalnicima nakon Oluje jer je to mogao biti u kolovozu 1995. kada je itekako imalo smisla upozoravati na pozadinski palež i pljačku kako bi pobjeda bila još čišća. U vremenu koje danas prikazuje kao nacionalistički totalitarizam, Latin se sa 25 godina, u dobi u kojoj mu kolege počinju karijere izvještavajući s placa, već uspentrao do vrha informativnog programa. Nije ga ni tada resio bajni stas, glas, obrazovanje ni iskustvo koje u toj dobi nije ni mogao imati, već ga je netko očito gurao ili je sam to, u duhu vremena, izuzetno umješno činio.

U prvim danima nakon Oluje, kada se događala “pljačka i palež” koju danas nabija na nos i tada rođenim i nerođenim Hrvatima, on se u povodu Vlaka slobode javlja iz improviziranog kninskog studija i kaže kako se na kninskom nebu vidi puno dima te spremno objašnjava kako “to nije zbog borbenog djelovanja nego zato što ljudi čiste kuće i pale smeće”. Nije mu to tada bio problem kao ni čitati popise nepoćudnih Srba u ratnim dnevnicima. Kao što mu je mentor Stipe Mesić, nakon što je izvisio u HDZ-ovim frakcijskim borbama, našao novu političku nišu pa se 1994. prebacio na “antifašizam” i “poštenje”, i Latin se nakon ratnog domoljubnog novinarstva rebrendirao tobože kontroverznom emisijom Latinica, koja je uredno emitirana u vrijeme “totalitarizma”. Vješto je udarao u opravdano napetu žicu nezadovoljstva naroda lopovlukom u vrijeme dok je dug iznosio desetinu današnjeg politički modelirajući javnost, povremeno i takvim sredstvima zbog kojih bi mu u svakoj demokratskoj zemlji s minimumom profesionalnih novinarskih standarda profesionalna karijera na javnoj televiziji bila zapečaćena.

Na vrhuncu hajke na tadašnjeg suca Ustavnog suda Vicu Vukojevića, kojeg su razvlačili nakon što je u BiH izašla knjiga ispovijesti u ratu silovanih žena, u Latinici je emitiran prilog u kojem žena snimana s leđa u polumraku izmijenjenog glasa izgovara iskaz Bošnjakinje iz Stoca, koja opisuje kako ju je silovao Vice Vukojević. Ostao je dojam da je riječ o svjedočenju te žene i da je Vukojević odvratni zločinac koji se od ruke pravde krije iza imuniteta suca Ustavnog suda. Kad je Vukojeviću istekao mandat i skinut imunitet, tužiteljstvo BiH je pokrenulo istragu i ustanovilo da ta navodno silovana žena ne postoji. Pokazalo se da je sve bilo izmišljeno, da je knjiga nastala kao fabrikacija bošnjačke obavještajne službe AID, dobrodošla njihovim jaranima u Zagrebu zabrinutim Vukojevićevim brbanjem oko zločina Udbe. I nikom ništa. Čovjeka su mediji godinama razvlačili zbog silovanja izmišljene žene, u Latinici samo što nije objavljena i dokumentarna snimka samog zločinačkog čina, a nakon svega, od aktivnih sudionika hajke ispričao se samo Renato Baretić.

Denis Latin, inače kao student sekretar partijske organizacije na Fakultetu političkih znanosti, što za ovu priču nije nevažno, i nakon svega toga je nastavio sloviti za vrhunskog novinarskog profesionalca. Može li takav manipulator, huškač, distributer antisemitskih i filonacističkih izjava i dalje raditi na javnoj televiziji? Kod Radmana može. Štoviše, može postati jedna od glavnih karika informativnog programa i kao takav čestitati 5. kolovoza na spomenuti način. Što bi tek bilo da je samo jedan sudac u drugostupanjskoj presudi Gotovini i Markaču odlučio drugačije? Kako bi se latiničari tek tad iživljavali kad nam nakon oslobađajuće presude Haaškog suda, koji im je do tada bio neupitni moralni i povijesni autoritet, čestitaju “dan domovinske pljačke i paleža”?

HRT je prije nekoliko mjeseci pokrenuo postupak redovitog otkaza novinarki Heleni Krmpotić. U obrazloženju stoji da je javno na tiskovnoj konferenciji uvredljivo govorila o Vladi i nekim ministrima. Ministri su dakle svetinje i o njima novinar javne televizije javno ne smije govoriti uvredljivim rječnikom, dok Oluja i branitelji, holokaust ili profesionalna etika očito nisu, jer Latin nakon svega prolazi i bez ukora.

I bez Latinove čestitke 5. kolovoz je prošao tužno. Započeo je samoubojstvom branitelja, koji se odjeven u gardijsku odoru raznio bombom na ulazu u Vodice, a nevečer je došla vijest o padu prastarog MiG-a kod Donje Lomnice, pri čemu je samo iskustvo i prisebnost pilota spasila i njegov i druge živote. Skalamerija koja glumi zrakoplovnu flotu, sigurna poput Grunfovih letjelica iz Alan Forda, plastična je slika stanja vojske 19 godina nakon Oluje. Ako se, mimo oporbene urote, traži razlog zviždanja državnom vrhu u Kninu, teoretski bi i sama Latinova čestitka bila dovoljna. Da, zvižde vam jer ste stvorili takav društveni sklop u kojem, između ostalog, dnevnik nacionalne TV kuće uređuje osoba koja javno čestita “dan domovinske pljačke i paleža”. Imate saborsku većinu koja imenuje ravnatelja HRT-a, mehanizmi kontrole su vašim rukama. Ovakva čestitka, ako ne reagirate, ostaje kao izravna derivacija vaše političke volje. Pa vi vidite.

/Nino Raspudić/Vecernji.hr/