(Marko 1,29-39)

„Bolje vam je usporiti

ne plešite tako brzo

vrijeme je kratko

glazba ne će potrajati …“

(„Slowdance“)

Sve smo tako brzo zaboravili, a to je bilo nedavno. Proglašenjem navodne pandemije svijet je stao. Hrvatska je stala. Dobro je stati. Dobije čovjek pravu prigodu za razmišljanje, za refleksiju. Osobnu i zajedničku. Možda se to i dogodi, a možda se svi zajedno samo okrenemo na drugu stranu i pričekamo da vrijeme učini svoje.

Tih dana, najčešće s puno brige, govorili smo jedni drugima: “Donesi kruh, ali pripazi, stavi masku, cjepivo još nije stiglo. Požuri polako.“ Klasičari ne mogu odoljeti pa naglase: „Festina lente.“  

Kada stisne svi se sjetimo starih mudrosti. Svi naglo dođemo pameti. Tada svi sve znamo. Pa i latinske poslovice. Znamo da nam je život postao nakazan od nametnute nam i beskorisne brzine. Znamo da to ne valja, ali ipak poslušno vučemo svoju rikšu u kojoj je svakog dana neki novi gazda koji najbolje zna kamo nam je ići.

Irci imaju poslovicu: „Bog je stvorio vrijeme, ali je čovjek stvorio žurbu.“

Ubijamo se do besvijesti, žrtvujemo sve što nam je još do jučer bilo sveto, pomičemo i nebo i zemlju, kako bi uštedili pet minuta, a onda pojma nemamo što učiniti s tim vremenom.

Ovo je „era brzih i učinkovitih“. Mi želimo sve što radimo obaviti na maksimalno brz i učinkovit način i s najboljim mogućim rezultatom. U svemu tome brzina se najviše cijeni.

Nas kontrolira i nama upravlja produktivnost.

Mi živimo i umiremo s pogledom na sat.

Kličemo, „Vrijeme je novac!“

I… „Ne oklijevaj!“

I to naše vrijeme nikako ne smije biti vrijeme tišine i zato ga mi ispunjavamo na bezbroj načina samo kako bi izbjegli neugodnu stanku, predah ispunjen tišinom. Sama pomisao da bismo mogli biti sami, u tišini, na smrt nas plaši. Pomisao da bismo neko vrijeme mogli provesti na osami i još uz molitvu za nas je nepojmljiva.

Neka mole drugi, kažemo, mi nemamo vremena i nastavljamo žuriti.

Onog trena, kada se ujutro probudimo, govori C. S. Lewis, sve naše želje i sva naša nadanja, za taj dan, nasrnu na nas poput divljih zvijeri. I prvi posao, svakog jutra, jest sve ih odgurnuti od sebe, odbaciti. I zatim poslušati onaj drugi glas, glas koji govori s druge točke gledišta i koji nas savjetuje da se prepustimo mirnijem životu i da njemu otvorimo vrata kroz koja će mir u nas ući.

I onda pod pritiskom očekivane uspješnosti, pod terorom predviđenih rezultata i opsjednuti žurbom, mi pucamo, lomimo se i padamo. Bob Dylan u svojoj pjesmi „Everything is Broken“ nabraja što je sve polomljeno u našem svijetu i našim životima. Popisu nikad kraja. Da, mi uistinu živimo u slomljenom društvu, koje postoji u slomljenom svijetu, koji je rezultat slomljenih međuljudskih odnosa. I našeg odnosa s Bogom koji je definitivno pukao po svim šavovima.

U čitanju iz Evanđelja po Marku  (1,29-39) lako se iščitava ubrzanost koja vlada oko Isusa i pritisak kojemu je Isus izložen. Za Isusa nema predaha. U Šimunovoj je kući, nakon povratka iz sinagoge, kada je konačno mogao predahnuti, ali tada dozna da je Šimunova punica bolesna i on ju odmah iscjeljuje, pa tek onda prilazi stolu.  Vijest se brzo širila Kafarnaumom i kada je sunce zašlo, umjesto mirne subotnje večeri, Isus provodi vrijeme liječeći bolesne i istjerujući zloduhe. Ima, rekli bismo, „pune ruke posla“.

Sutradan ujutro, ranom zorom, Isus kreće potražiti malo vremena za sebe. Ili točnije rečeno za „sebe i Boga“. Nakon onakvog burnog prošlog dana njemu sigurno treba razmisliti kako dalje, treba se pomoliti Ocu za snagu, jednostavno treba biti na samo s Bogom neko vrijeme.

Ali pritisak je veliki. Situacija oko Isusa nije svakodnevna, uobičajena. Svaka odluka donijeta u žurbi, na vrat na nos, mogla bi biti pogrešna. Isus zna da treba stati, obnoviti svoju snagu.

Blaise Pascal reče: „Sav ljudski jad dolazi zato što čovjek nije u stanju sjediti u tihoj sobi sam.“ Isusu treba samotno mjesto, treba mu tišina. Treba mu molitva. Ali ljudi koji su se okupili oko Šimunove i Andrijine kuće, ljudi grada Kafarnauma, imaju neka svoja očekivanja.

Ti ljudi su vjerojatno željeli da Isus ostane među njima, da ostane za stalno u Kafarnaumu. Oni bi Isusu sigurno osigurali i kuću, i poslovni prostor, i dozvolu za rad, osigurali bi mu sve, jer posla je bilo „k’o u priči“.

Mi griješimo kada mislimo da je Isusu sve bilo lako i jednostavno i da je on svoje odluke donosio s lakoćom. Nije tako bilo. Isus je znao da mu ljudi u Kafarnaumu nude sigurnost, prosperitet i respektabilno mjesto u društvu, a to su konačno stvari koje svi mi želimo, stvari koje su ljudi oduvijek željeli.

Isus je znao da su to stvari koje nikada ne će imati ako napusti ovaj grad. Ako se tu zaustavi imati će, manje više, jedan normalan, uobičajen život, u kojem ne bi bio siromašan, ne bi mu bilo zima, ne bi bio gladan, a ne bi ni strahovao za svoj život. Sve u svemu bilo bi mu, gledajući naše ljudske kriterije i standarde, neopisivo bolje od svega onoga što ga čeka.

Kako bismo mi reagirali na njegovom mjestu?

Opsjednuti brzinom i učinkovitošću većina nas bi objeručke prihvatila ponuđeno. I to odmah. Prije nego se ljudi predomisle. Sada je tren da kapitaliziram svoje trude, svoje talente, sada je čas kada sam na cijeni, kada me tržište traži i trebam reagirati brzo. Tko zna hoću li im sutra biti zanimljiv? Tako mi razmišljamo.

Da je Isus prihvatio ponudu ne bi bio ni prvi ni posljednji koji je mijenjao izazov za sigurnost, koji je žrtvovao Božji poziv za sirenski zov ovoga svijeta, koji je mijenjao vječnost za odobravanje gomile, koji je izdao i sebe i Boga za nešto novca, moći i slave.

Kada su mu prišli „Šimun i njegovi drugovi“ on je imao za njih već spremljen odgovor. Nije ga trebao donositi na brzinu. On je pomolivši se obnovio svoju snagu i donio je odluku koja nije bila laka. Šimun i njegovi drugovi su vjerojatno bili pod stresom. Ta čitav grad se stisnuo pred njihovim vratima.

Ne, Isus sigurno nije s lakoćom donio svoju odluku, da ne ostaje nego da ide dalje. Koliko je to bilo teško govori nam činjenica da se povukao na samotno mjesto i da je učinio isto ono što će učiniti i noć prije razapinjanja na križ. Odlučio je pomoliti se Ocu i tek tada donijeti odluku koji mu je glas slijediti, kojemu se carstvu prikloniti.

Isusova priča također je i naša priča. Priča naših dana.

Mi jako dobro znamo kako je lako spustiti svoje kriterije za malo ovozemaljske moći i slave, kako je lako mijenjati obraz za standard, kako je lako izdati junake Obrambenog rata za obećanja političara, kako je lako izdati Domovinu za bilo kakav komoditet, kako je lako mijenjati nebo za zemlju, vječnost za sadašnjost, Boga za Mamona.

Zašto je lako?

Zato jer smo podlegli filozofiji ove kulture koja ne dopušta oklijevanje. Podlegli smo kulturi brzine, žurnosti i trenutka. Instant kulturi koja ima savršena obećanja, ali koja na kraju za sobom ostavlja milijune nesretnih, razočaranih i očajnih.

Mi, po tko zna koji put, Boga koristimo kao lutku u svojim manipulatorskim igrama. Uzimamo od Boga ono što nam u određenom trenutku najviše odgovara.

A što nam Bog po svom sinu Isusu nudi?

Isus dolazi i iscjeljuje, istjeruje zloduhe, ali u isto vrijeme naviješta Kraljevstvo Božje i traži da se pokajemo. U Kafarnaumu su odlučili od Isusa uzeti samo jedan dio, onaj prvi, dio koji im se je najviše svidio. Odlučili su uzeti iscjelitelja. Željeli su ga posvojiti, zarobiti, institucionalizirati. Trebao je ostati s njima, biti njima na usluzi i na raspolaganju.

Ljudi u Kafarnaumu nisu željeli Kraljevstvo Božje, oni su željeli bolji standard, bolji život na zemlji, brzo i žurno, sad i odmah, a to im je trebao omogućiti Isus. Oni su u zamjenu bili spremni ponuditi mu – zlatni kavez.

I mi danas pokušavamo od Isusa uzeti ono što najviše odgovara našim trenutačnim interesima. Pokušavamo Isusa „iznajmiti“, „angažirati“, „zaposliti“ jer mislimo da je on samo još jedan od brojnih načina kako ćemo mi ostvariti svoje planove.

I kada mi podlegnemo toj napasti, kada mijenjamo nebo za zemlju, Boga za zlatno tele, onda mi, prije ili kasnije, otkrijemo da je lijepa kuća koju smo sagradili za Isusa prazna i da je on otišao u drugi grad.

Što nam je dakle činiti?

Mi trebamo poslušati Božju riječ, moramo se odvojiti od ovoga svijeta i moramo biti Kristovi svjedoci u svome životu. Trebamo biti u svijetu, ali ne od svijeta. Trebamo biti sol ove zemlje. Trebamo biti glasnici Božje ljubavi i milosrđa.

Ako ne krenemo tim putem, ako se ukopamo u načinu života kojeg nam nudi ovaj svijet, ako i dalje budemo pokušavali kontrolirati i ograničavati Boga na svoju mjeru, ako budemo pokušavali pazariti s Bogom i ako ne budemo imali, zbog svoje žurbe, vremena za Boga i molitvu, i ako se prije svih važnih odluka u svojem životu ne budemo Bogu okrenuli za savjet, onda ćemo se uistinu iznenaditi kada vidimo da je Bog nastavio dalje, a mi smo zaostali.

Sjetimo se Petrove punice. Isus ju je izliječio i ta žena je počela – služiti. Ona nije pokušala, ono što mi tako često pokušavamo, staviti Isusa u svoj ormarić za lijekove ili ga smjestiti u prodavaonicu na kraju ulice. Ona je služila. Ona je dar primljen od Isusa davala nesebično dalje – služeći.

Da, mi se možemo i dalje oslanjati na brzinu i na žurbu koju nam je propisao ovaj svijet. I u toj žurbi možemo pokušati „rentati“ Isusa na nekim određenim poslovima. Ili mu možemo služiti kao Petrova punica ili kako je on sam to činio, služeći nama.

Težak je to izbor, jer je to izbor između neba i zemlje, između Boga i svijeta. Isti izbor koji je bio pred Isusom sada je i pred nama.

Hoćemo li nakon što nas je „virus“ barem na trenutak zaustavio, ustati i krenuti dalje, žureći polako, bez obzira na sve rizike kao što je to Isus učinio ili ćemo okrenuti se na drugu stranu, pričekati da se sve okonča i nastaviti tamo gdje smo stali – trčati kroz život i pokušavati manipulirati s Bogom, mijenjajući vječnost za sadašnjost?

Kao i uvijek čitava nebesa čekaju naš odgovor.

„Zlatni trenutci u potoku života

promiču pokraj nas,

a mi ne vidimo ništa doli pijeska.

Anđeli nam dolaze u posjetu,

a mi ih opazimo tek kada odu.“ 

(George Eliot)