(Matej 20, 1-16)

Mnogi su svu svoju pozornost, pročitavši Isusovu parabolu o „radnicima jedanaestoga sata“, posvetili dilemi: „Je li domaćin vinograda nepošten kada plaća jednako one koji rade od rana jutra kao i one koji su u vinogradu proboravili samo kratko vrijeme ili možda s njim i nije sve u najboljem redu?“

Ja bih pokušao obratiti pozornost na domaćinovo kretanje.

Taj je čovjek neprestano u pokretu.

Rekli bi mi – „nema mira“.

Dođe, ode, pa opet dođe.

U pamet mi dolaze slike s mosta na splitskom Pazaru, tamo 70-tih godina prošlog stoljeća. Tu bi se svakog dana okupljali radnici koji nisu bili stalno zaposleni i koji su tražili povremene poslove. Većina njih bili su Albanci. Onaj kojemu su trebale njihove usluge dolazio bi, pogodio bi se o poslu i dnevnici i … to je bilo to. Rijetko bi se vraćao, a pogotovo ne ovoliko puta kao vlasnik ovog vinograda.

Dođe rano ujutro, pogodi se s radnicima, pošalje ih u svoj vinograd. I to bi trebalo biti to. Ali evo ti njega i o trećoj uri, pa o šestoj i devetoj i konačno o jedanaestoj.

I pita se čovjek zašto je tako odlučan unajmiti, a ma baš svakoga, koji traži posla?

Je li mu grožđe možda prezorilo?

Je li možda čuo da će nevera, tuča, vjetar, pa želi već danas sve otrgati?

Ili je možda meka srca prema nezaposlenima?

Mi ne znamo razlog njegovog neprestanog navraćanja.

U priči na to pitanje odgovora nema.

Ali zato priča ulazi u detalje njegovih dolazaka i odlazaka i u njegov naum da radnike plati „što je pravo“.

Ali što je to „pravo“ plaćanje?

Za nas, pravedno je i pošteno kada su ljudi plaćeni onoliko koliko vrijede.

Radiš više i trebaš dobiti više. Godinama si se školovao i red je da ti je plaća veća od nekog tko nema nego osnovno obrazovanje. Tvoj IQ je visok i onda je pravo da ti je i “bušta” deblja.

To je „pravo“.

Za nas.

Ali u priči pravednost se ne određuje po onome „što je pravo“ nego se određuje u domaćinu koji neprestano vodi brigu da svi nezaposleni dobiju posla.

Nije njegova darežljivost i velikodušnost u onome denaru, nego je u stalnom pozivanju radnika neka dođu u njegov vinograd.

Velikodušnost nije u onome što je zarađeno, nego je u pozivu.

Domaćin ne odustaje ni od jednog radnika. Neprestano se vraća.

Ne prestaje ih pozivati, ne prestaje ih unajmljivati i nuditi im neka dođu u njegov vinograd.

Ako se naše molitve prema Bogu svedu na treaženje „denara“ i onoga što ovaj naš svijet zove „što je pravo“ onda mi dramatično griješimo. Propuštamo spoznati čitav smisao Božjeg milosrđa i ljubavi.

Ovo je priča o Bogu koji odbiva ostaviti nas same, koji odbiva o stvarima voditi računa samo sa stajališta pravednosti.

Ovo je priča o Bogu koji je došao i koji neprestano ide za nama, koji nas traži, koji nas pronalazi, ponekad rano ujutro, ponekad u poodmakle ure.

I naš odnos s Bogom se ne temelji na onome „što smo mi zaslužili“, na „ugovoru o radu“ u kojem su jasno precizirane dvije ugovorne strane, Bog i mi i naša prava i obveze, nego se, naš odnos s Bogom, temelji na Božjem pozivu nama.

Bog nas traži.

Traži vas. Traži mene.

Traži radnike od 11-te ure, baš kao što je tražio i radnike od ranog jutra.

I ako ste od zore „na čekanju“ znajte da Bog poziva i da Bog pozdravlja svakoga, čak i one koje mi preziremo i za koje mislimo da zaslužuju daleko manje od nas.

Naša vrijednost u ovom vinogradu je određena, ne po pravdi ovoga svijeta, nego po pozivu, po onome tko je poziv uputio. I naša je nada u tome da Bog koji nije odustao od nas, da će nas nastaviti pozivati čak i u času naše smrti, tako da bez obzira, bilo to rano ili kasno, mi budemo pozvani. A Božji se poziv temelji ne na tome koliko smo mi dugo ili naporno radili, nego se temelji na milosrđu, na beskrajnoj milosti Božjoj.

Jednoga dana u školu se dođu upisati dvije nove učenice. Bile su to dvije sestre. Ravnatelj ih upita za datum rođenja. Jedna reče: „Obje imamo po sedam godina. Ja sam rođena 7. travnja, a moja sestra 20. travnja.“ Ravnatelj reče: „Djevojke, to je jednostavno nemoguće!“ Odgovore mu: „Moguće je. Jedna od nas dvije je usvojena.“

„O, a koja?“ iznenađeno će ravnatelj. Sestre se međusobno pogledaše i jedna odgovori: „I mi smo to isto pitale tatu, ali on nam je rekao da nas obje jednako voli i to toliko da se više ne može sjetiti koja je od nas dvije usvojena.“

Bog nas voli sve jednako.

Mi smo voljena Božja djeca ali ne zato što smo zaslužili ili zaradili Božju ljubav, nego zbog milosti Očeve i zato što smo prihvatili, njegova sina Isusa Krista kao svoga spasitelja.

Onaj koji to shvati teško da će ikada više procjenjivati Božje postupke ljudskom logikom.

Dobra vijest glasi – Bog je tu, tu negdje, vani i traži nas.

Ali, nažalost, mi i dalje mislimo da domaćin vinograda nije bio fer.

I po našim, ljudskim, standardima i nije bio fer.

Ali upitajmo se je li bilo fer da Isus, nevin, ode na križ za naše grijehe?

Vidite, mi živimo u svijetu računa, proračuna, bilanci, dugovne i potražne strane, mi živimo u svijetu koji je prepun ograničenja, rasporeda, rokova i naravno satnica, dnevnica, mjesečnih i godišnjih plaća.

A Kraljevstvo Božje je jedna druga dimenzija, dimenzija koja ovaj naš svijet i njegovu logiku – okreće na glavu.

Zato je Isus i bio tako slobodan. Jer odabravši odlazak na križ, odabravši ga za mene i za vas, on nije najprije pitao, kao što bismo to mi pitali, zaslužujemo li mi njegovu žrtvu i možemo li mi tu njegovu žrtvu platiti? Jer je odgovor na oba pitanja – NE!

Ali mi se neprestano žalimo, jer po nama ovaj naš život nije pošten. Nije nam jasno da kada bi Bog nas sudio po ovim našim kriterijima, da se nitko živ ne bi spasio. Sreća naša da Bog sudi po svojim kriterijima, po kriterijima ljubavi i milosrđa.

Bog je vlasnik vinograda. Jedan kroz jedan. Mi smo privilegirani što radimo u njegovom vinogradu i što će nam On odrediti, po svome milosrđu, kolika nam je nadoknada.

Ali stvarna plaća nije onaj „denar“, ona nadnica ponuđena na kraju dana. Sam rad u vinogradu za nas je već dar, naša nemjerljiva privilegija.

Jer nas rad u vinogradu dovodi bliže Ocu.