»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.«

»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.«

»Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.«

»Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

(Matej 10,26–33)

„Hrani svoju vjeru i

tvoji će strahovi

umrijeti od gladi.“

Ako postoji zajednički nazivnik koji karakterizira psihološko stanje modernog zapadnjaka onda je to riječ – tjeskoba – odnosno – strah. Neuroze, napadaji iracionalnog straha, tjeskobnost, česti izljevi bijesa, visoki tlak, sve je to usko povezano sa svakodnevnim životom u ovoj našoj kulturi, koju slobodno možemo nazvati – kulturom straha.

Puno je definicija straha, ali jedna je posebna. „Strah nije ništa drugo nego gubitak vjere.“

U ovom našem društvu dominira osjećaj pomanjkanja povjerenja. Kako u ljude tako i u institucije.

Kada nema vjere, ni u ljude, ni u institucije, a poglavito kada ljudi prestanu i u Boga vjerovati, onda zavlada nesigurnost i zbunjenost. Ljudi se osjećaju ugroženi, nezaštićeni, a iznad svega – ustrašeni.

Sve te bezbrojne „istine“ koje nam servira ova naša kultura, sve te „istine“ ove moderne ere, jednostavno ne funkcioniraju. Nalik su auto-sugestivnom placebu, kojega kroz razne „čudotvorne“ preparate, nude bezbrojni lažni iscjelitelji.

Ljudi očajnički pokušavaju pronaći nekakvu čvrstu točku za koju bi se uhvatili, jer institucije ne djeluju, ili djeluju jednostrano, autoriteta nema i ljudi se osjećaju kao u klopci.

Strah vlada ljudima. Strah i nepovjerenje, a onda sve to rezultira – sebičnošću. Ljudi će vam, u iskrenom razgovoru, nabrojiti svoje bezbrojne strahove koji im ne daju mira i koji ih progone, ali u biti oni se boje – života.

Koliko god bila bremenita globalna politička i gospodarska situacija ona najčešće ne muči prosječnog čovjeka. Svakodnevni problemi s kojima se on susreće za njega postaju strašan problem i izvor straha.

Brinu nas NAŠE financije, sigurnost NAŠEG posla, problemi u NAŠEM braku, NAŠE zdravlje, NAŠA starost, NAŠA ULAGANJA, dakle sve ono što nam uzrokuje nesanicu i glavobolju. I što nas – straši.

Taj osobni strah dodatno pojačavaju mediji. Za medije loša vijest je dobra vijest. Čini se kako je sve manji razmak između loših događaja. Mediji nas bez predaha zasipaju lošim vijestima, trivijalnostima i besmislom. I kada pomislimo da se nešto tako ružno više ne može ponoviti, bivamo šokirani do kuda je zlo u stanju ići. Čedomorstva, eutanazija, zlostavljanje i seksualno iskorištavanje djece, protuprirodni blud, porast samoubojstava, sve veći broj razvoda.

Inflacija zla i inflacija loših vijesti.

Želja za što većom društvenom kontrolom dovodi do manipulacije riječima, vijestima, izvorima podataka, a sve kako bi se potaklo određeno osobno ponašanje, opravdali postupci vladajućih nomenklatura, natjeralo ljude na što veću potrošnju, izabralo političare demagoge i kako bi se odvukla pozornost javnosti od urgentnih i bitnih životnih tema.

U tom kolopletu osobnih i induciranih strahova nove se „fobije“ rađaju svakodnevno. Apsurd je u tome što relativna i apsolutna sigurnost nikada u povijesti nije bila veća, a strahovi se stalno rađaju i gomilaju.

Još jedan apsurd obilježava ovo naše vrijeme i ovu temu, sve se više bojimo onoga što nam ne može nauditi, sve se više strašimo irealnih prijetnji, dok uopće „ne trzamo“ na onaj nužan strah koji bi nam mogao pomoći i koji i postoji radi našeg dobra.

U današnjem čitanju Isus precizno locira strah.

Tri puta, u tekstu, Isus govori učenicima neka se ne boje.

Koga?

Pa ljudi!

Ljudi koji su u službi zloga. U službi đavla.

Isus jasno govori neka se ne bojimo ljudi, nego neka se bojimo Boga.

Isus govori, on zapovijeda, svojim učenicima, neka ih ne obuzima strah, jer je strah nevjerojatno moćan osjećaj, koji je u stanju zarobiti ljude, paralizirati ih. I natjerati na šutnju.

I nije smrt ono čega bi se čovjek ponajviše trebao bojati. Postoje daleko gore stvari od smrti … kada vam gaze dostojanstvo, kada vam pljuju po svetinjama, kada vam odriču pravo na vašu tradiciju, na vaša uvjerenja, na vašu vjeru, na vaš identitet … sve je to gore od smrti.

I kada se odreknemo Boga pred svijetom tada neka nas bude strah.

Kada šutimo i ne svjedočimo Krista tada neka nas bude strah.

Jer za takve milosti biti ne će. Isus će se takvih odreći pred Ocem svojim.

Zato nam je potrebna radikalna promjena ukoliko želimo ne robovati strahu. Ukoliko ne želimo šutjeti pred ovim svijetom. Radikalna promjena naših životnih ciljeva i radikalna promjena našeg načina življenja.

Sveti Pavao u poslanici Efežanima govori o tom duhovnom boju kojeg nam je voditi: „Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“

Nije nama živjeti zbog ugode i komoditeta, nego nam je živjeti radikalnu poslušnost, pa čak i pod cijenu progona. Kada se odlučimo biti čvrsti, kada se odlučimo činiti ono zašto nas Bog šalje u svijet, dobiti ćemo radikalnu hrabrost i sve što budemo činili biti će, ne odraz naših želja, nego odraz Božje volje.

I tek tada ćemo se osloboditi straha.

I biti ćemo konačno slobodni.

„Mi duboko u sebi znamo

 da je druga strana svakog straha – sloboda.“