»Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.

Ne ću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće  vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«

 

(Ivan 14,15-21)

 

 

 

Kroz oluju kada ideš

Glavu digni visoko

I mraka se ne boj

 

Bespomoćnost. Rezignacija. Bezizlaznost. Beznađe.

Što činimo kada nas život, poput grogiranog boksača, baci na konopce i obaspe serijom ovakvih udaraca? Trebamo li baciti ručnik u ring? Ili se treba nadati?

Mnogi su se ljudi posljednjih dana našli „u konopcima od života“. Prirodne sile pokazale su svu svoju snagu i svu svoju bešćutnost. Ono što su neki mukotrpno stjecali desetljećima nestalo je u minutama.

Siguran sam da je najveći broj stradalnika prolazio kroz psihološko stanje koje karakteriziraju osjećaji nabrojeni na početku teksta. Ali tu nedostaje osjećaj koji je najgori od svih spomenutih. To stanje je kulminacija tuge i boli. Jada i nevolje.

To je stanje samoće. Neželjene samoće. Stanje u kojem si prepušten sam sebi.

U današnjem čitanju Isus je s učenicima u Gornjoj sobi. Juda je prokazan kao onaj koji će Isusa izdati, i on je napustio grupu. Petar je čuo da će, usprkos svim svojim uvjeravanjima u suprotno, Isusa zatajiti, a svi su doznali da bol i muka križa čeka svakoga od njih.

Kako se učenici osjećaju?

Pa bačeni su na „konopce od života“ i samo čekaju trenutak kada će udarci početi padati po njima.

I povrh svega Isus im kaže da – odlazi!

Oni ostaju sami.

Međutim Isus daje obećanje.

„Ne ću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“

Obećan im je drugi Branitelj. Tješitelj. Savjetnik. Prijatelj.

Onaj koji će stalno biti uz njih i koji ih nikada ne će ostaviti same.

Siročad!

Nisu samo djeca bez roditelja siročad.

Bezbroj je onih koji se danas  tako osjećaju.

Stari, bolesni, ljudi bez posla, beskućnici.

Napušteni, bespomoćni, sami.

Na kraju oluje

Zlatno je nebo

I slatki ševe poj

 

Ali kada znaš, usprkos svim mogućim i nemogućim nedaćama, da će doći netko, netko tko će donijeti nadu kada beznađe zavlada, netko tko će ti pomoći kada si bespomoćan, netko tko će ti pružiti utjehu kada te očaj obuzme, netko tko će biti život kada te smrt u oči pogleda, netko tko će jednostavno stati uz tebe i ti ne ćeš biti sam, onda sve nevolje postaju izdržljive.

Isus nam je obećao Duha Svetoga.

Duh Sveti je Božji dar nama kojeg primamo krštenjem.

Duh Sveti je prisutnost Božja u našem životu.

Duh Sveti je Kristov dar nama i njegovo održano obećanje.

I Duh Sveti šalje – NAS, nakon što mu otvorimo svoje srce, šalje nas kao glasnike Božje ljubavi.

Šalje nas siromašnima, nezaposlenima, prezrenima, mladima i starima, bolesnima i odbačenima, nesretnima i tužnima, usamljenima i umirućima.

Šalje nas poplavljenima i unesrećenima.

Ta tko će im, ako ne mi, po Duhu Svetome reći: „Ne ću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“?

Bog nas šalje s tom jasnom porukom nade. Mi smo oni kojima je Bog povjerio dobre vijesti. Radosne vijesti. Mi smo oni koji smo poslani donijeti ljudima njegovu ljubav. Duh Sveti stoji uz nas u našem vremenu nevolje i potrebe. A mi stojimo uz druge. Uz bližnje. Znane i neznane.

Zašto?

Zato jer Krist to isto, po Duhu Svetome, čini za nas. Isus je dao obećanje da nas nikada ne će ostaviti kao siročad. Dakle naša misija je stati uz ljude u nevolji i reći im da nikada ne će biti ostavljeni sami.

 

Hodaj dalje kroz vjetar

Hodaj dalje kroz kišu

Iako su ti snovi srušeni

 

Iza nas ostaju dani tuge i boli, ali i dani ponosa i zajedništva. Nabujale vode kao da su odnijele naslage ravnodušnosti i bešćutnosti sa naših srdaca. Opet smo osjetili što to znači biti Kristov sljedbenik. Sve prolazi ali ostaje zauvijek sjećanje na spremnost „malog“ čovjeka da pomogne nesebično, da pomogne bezuvjetno. I da bude uz onoga koji pati.

To je djelo Duha Svetoga.

Bog i danas šalje Branitelja.

Šalje Tješitelja. Šalje Prijatelja.

Šalje ga tamo gdje su tuga i bol poplavili ljude. Bog i danas šalje.

Šalje veterane Domovinskog rata, šalje đake i studente, šalje Torcidu i BBB.

Šalje pakete pomoći, šalje novčanu potporu. I šalje molitve.

Šalje utjehu i nadu kako bi ljudi bez nade znali da ih Bog nikada ne ostavlja same.

I opet će, kako pjesma pjeva „konje vrane osedlat šokadija“ i „vrisnut će pjesma od plamena i žara“, a nama neka ostane u srcu neizbrisiva spoznaja tko smo i čiji smo. Jer smo po Kristu i u Kristu bili sa svojom braćom u tuzi i nevolji  i oni su znali da ih Bog nikada ne ostavlja same.

 

Hodaj dalje, hodaj dalje, s nadom u srcu

I nikada ne ćeš hodati sam

Nikada ne ćeš hodati sam*

*“You’ll Never Walk Alone“ Gerry and the Pacemakers