Vatra i mir. Ne idu zajedno. Dapače. Vatra potiče, čak i u svojim najbezopasnijim i najkorisnijim pojavnostima, izuzetno snažne emocije. Unosi nemir u naša srca. U najmanju ruku ne ostavlja nas ravnodušnima.

Na prvo spominjanje vatre, ovih vrelih dana, prva asocijacija su ljetni požari. Čovjek se odmah uznemiri, jer rane kornatske tragedije još su uvijek otvorene. Strah od vatre u nama stvara nevjerojatan nemir, a da ne govorimo koliko nas uznemire oni koji požare podmeću ili iz nemara i neodgovornosti ih uzrokuju.

Druga asocijacija svakako je puno ljepša, a to je ljubav. Vrela. Vruća. Vatrena. Opet smo nemirni, jer koga to ljubav mirnim ostavlja? Na ljubavnoj vatri tolike se veze desetljećima griju i opstaju ali neke su se na njoj i opekle pa i izgorjele.

Od vatrozida na našem računalu, preko kultnih „Vatrenih kočija“, do mita o Prometeju, pa sve do vatre na roštilju, teško da može čovjek osjetiti nekakav mir. Previše je tu uzbuđenja, emocija, strasti da bi mir vladao čovjekovim bićem i da bi ga mogli povezati s vatrom.

Ipak postoji vatra koja donosi mir.

Mir koji je rezultat vatre.

Riječi Isusove iz današnjeg čitanja Evanđelja po Luki nevjerojatno su dramatične. Tvrde. Teške. Vatrene.

„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“

“Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.“

A mi smo mislili da Isus sa sobom donosi mir?

A on nam sada kategorički tvrdi da o miru nema ni govora?

Pa gdje se je izgubio onaj nama tako dragi Isus? Tako pristojan i tako tih? Isus koji nikada ne podiže glas? Isus koji je tolerantan prema svima oko sebe? Isus koji okreće i drugi obraz? Isus koji s blagim osmjehom na licu izgovara samo jedno: „Mir! Mir s vama!“?

Koji je sada ovo Isus koji ne samo što govori o nemiru i ognju nego čak i žali što već odavno nije sve spaljeno? I taj razdor kojeg spominje, pa on je uperen izravno na nikog drugog nego na – obitelj?

Mi smo ljudi stvorenja koja pod utjecajem aktualne kulture stvaramo određene klišeje za određene stvari. Tako kada je i pitanje mira na dnevnom redu onda mi držimo da je mir kada ne puše, kada ne grmi, kada je bonaca na moru, kada se čuje blagi cvrkut ptica i kada eventualno puše neki blagi povjetarac. Za nas je pojam mira imati puno novaca kako ne bi trebali ni o čemu razbijati glavu. Za nas je idealan mir kada su „naši“ na vlasti i kada „naši“ zabiju više golova od protivnika. I kada ni sa kime nismo u sukobu.

Ali to nije mir o kojem Isus govori.

Božji mir nije u zadovoljstvu, u sigurnosti, u izostanku sukoba.

Božji mir je u ognju kojeg Isus donosi. U vatri. U razjedinjenju. U nemiru.

Božji oganj nije tiho zadovoljstvo i materijalna sigurnost, nije dobro zdravlje i društveni ugled. Božji mir nastaje, rađa se iz borbe, iz teškoća, iz boli i patnje. Božji mir je naša cjelovitost, a to znači biti u miru sa svojim Bogom. Znači biti u suglasju s Božjom voljom.

Čak ako to znači da ti uruče otkaz što si odbila sudjelovati u izvođenju abortusa – ti u sebi imaš Božji mir.

Čak ako to znači da te mediji raščereče i izvrgnu ruglu, jer si izjavio da je „obitelj stup društva i da u svakoj obitelji sve započinje s muškarcem i ženom“ – ti u sebi imaš Božji mir.

Čak ako to znači umrijeti u izgnanstvu na Patmosu, bez obitelji – ti u sebi imaš Božji mir.

Čak ako to znači biti naglavce prikovan na križ u Rimu – ti u sebi imaš Božji mir.

Isus nas podsjeća da oganj kojeg on donosi sa sobom donosi i mir.

Isus nas podsjeća da moramo prepustiti se toj njegovoj vatri kako bi u nama konačno izgorjelo sve ono staro, sve ono loše, sve ono što nas je udaljilo od Boga.

I baš kao što iza velikih šumskih požara, na opožarenom zemljištu, niče nova, mlada šuma ili marljive ruke podignu vinograd, tako i u nama kada spalimo Božjom vatrom sve zlo u sebi, rađa se ono novo.

Rađa se Kraljevstvo Božje.

Evanđelje je vatra koja mijenja stvari. Mijenja naše živote.

Mi smo materijalno relativno bogata generacija ali smo duhovno apsolutna sirotinja. Novac nam je postao sve. Njemu se klanjamo i njega obožavamo. Naš javni i osobni moral već dugo nije bio na nižim granama.

Mi živimo u neprestanom strahu, mi smo nemirni, iako smo kao civilizacija nevjerojatno uznapredovali u znanosti, medicini, tehnologiji, komunikaciji.

Mira nema u nama.

Zašto?

Zato jer je naša srca prekrio korov sebeljublja i ravnodušnosti, zato jer je naša srca okovao led sebičnosti i oholosti. Nama očajnički treba vrelina Božjeg ognja koja će spaliti korov i otopiti led na našem srcu kako bi u njega konačno mogao ući Božji mir.

Kršćanstvo je jedino moguće u srcu koje gori plamenom ljubavi za Boga i bližnjega.

„Jest, kao što je glina u lončarevoj ruci, tako ste i vi u mojoj ruci.“

(Jeremija 8,6)

Bog je lončar, a mi smo nemirna glina u njegovoj ruci. A nemirna glina može postati mirni porculan jedino u vrelini ognja.

Bog nas oblikuje dok smo živi.

I dok ne prođemo kroz Božju vatru znači da još nismo gotovi.

Da još nije mir Božji u nama.