Sve mi se nekako čini da se sve više i više zavlačimo i zatvaramo u svoje domove. Nekada je dom bio mjesto gdje bi se dolazilo na počinak, a svaki slobodan trenutak bi se koristio za šetnju, izlete, đir, balote, kino, utakmice … Danas su izlasci sve rijeđi i mi se sve više zatvaramo u odnosu prema izvanjskom svijetu. Nije naš dom više kula nego je postao prava tvrđava.
Sve svoje zabave, sve svoje fešte, sve svoje igre i proslave održavamo iza svoja četiri zida. Okružili smo se silnom količinom moderne tehnologije koja nas zabavlja (ili se to nama barem tako pričinja) a brzi internet nas je definitivno odvikao od izlazaka.
Ono vrijeme koje smo nekada provodili na Rivi, Pjaci, ispred kuće, „na zidiću“, sada provodimo ispred monitora, na Facebooku ili na „chatu“.
Čak i kada nam se pruži neka zanimljiva prigoda izići vani mi to rijetko upražnjavamo. Malo smo izgubili naviku izlaženja ali uglavnom nije nas ni briga.
Poznata situacija s virusom stvari je još više potencirala. A i kada napustimo svoja četiri zida onda je to uglavnom jedno eruptivno emocionalno pražnjenje koje graniči s probuđenim vulkanom. Tada se ponašamo ekstremno, nekontrolirano i kao da sutra ne postoji.
Danas se naš svijet čine dvije različite polovice. Nalik je jabuci koju smo presjekli sjekirom. Jedna polovica je naš posao ili škola ili bilo koji oblik djelatnosti kojeg moramo obavljati, a druga polovica je ono što smo slobodni činiti, a to danas uglavnom činimo kod kuće.
Temeljem ovoga poslovna logika govori da je isplatljivije ulagati u u dostavu hrane nego u restorane, u prodaju putem interneta nego u šoping centre.
Sa svih strana nas obasipaju porukama: „Uredite svoj dom! Opremite svoj dom! Održavajte svoj dom! Uživajte u svome domu! Brinite o svojem domu!“
Vaš dom otkriva tko ste i što biste željeli biti. Najprije, uredite svoj dom po svojoj slici i prilici, a onda vam vaš dom uzvrati uslugu i vi sve više postajete nalik svome domu. Vi posjedujete svoj dom, a vaš dom posjeduje vas.
Posjedovati svoj dom početna je točka svakoga od nas. Ali nije sve u posjedovanju doma. U životu postoje stvari koje su važnije od posjedovanja vlastitog doma.
Ali što ako vam kažem da je bitnije postati dom nego imati dom?
Naš dom nisu samo četiri zida koja nas okružuju.
Postoji dom koji se nalazi u svakome od nas.
Možda smo svjesni njegovog postojanja i zadovoljni smo, ili smo ga možda zanemarili, ne boravimo u njemu, bježimo iz njega.
Možda se je netko neželjen uselio u njega.
Možda bi se trebali zamisliti i zabrinuti tko to boravi u našem unutarnjem domu.
Ili nas nije briga?
Jedan od razloga zašto je bitan naš unutarnji dom jest taj da Bog želi biti naš gost.
Sjetite se obećanja kojeg je Isus dao na Posljednjoj Večeri koje čitamo u današnjem Evanđelju: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“
Otac i Sin će doći i s njima zajedno, kao i uvijek, doći će i Duh Sveti.
Sveto Trojstvo želi prebivati unutar svakog od nas.
Jesmo li im osigurali smještaj ili za njih u nama nema mjesta?
Možda je naš unutarnji dom od poda do plafona ispunjen, pretrpan stvarima koje su se godinama nakupljale: brigama, ovisnostima i ljutnjom koje su zatrpale prostor gdje bi Bog trebao biti.
Možda smo svoj unutarnji dom ispunili u cijelosti samim sobom.
Možda smo puni sebe i nismo ostavili prostor za Boga.
Blagoslovljeni koji su prazni.
Kao kršćani trebali bi više raditi na čišćenju nego na punjenju, više na pražnjenju nego na prikupljanju.
Nažalost ovo naše društvo isuviše vodi računa o stjecanju.
Ali Boga ne zanima što smo stekli, što činimo, koliko posjedujemo.
Boga zanima – tko smo.
Bog želi naše društvo, naše prijateljstvo, našu ljubav.
Čudno je to da Bog želi biti naš gost, jednako kao što je čudno da je Isus rođen u Betlehemskoj štalici. Da čudno je ali je istinito. Nama to djeluje čudnim, ta Božja želja, pa se mi njoj opiremo, ignoriramo je, pokušavamo Sveto Trojstvo zadržati na popriličnoj udaljenosti.
Šteta, jer naš unutarnji dom može biti kraljevska palača koja bi mogla ugostiti samog Krista Kralja.
Možda nama naš dom sliči na neku neuglednu sobicu ali Bog baš nju traži za svoj boravak na ovome svijetu.
Ako želimo prihvatiti toga posjetitelja moramo se promijeniti.
Moramo postati Kristu nalik.
Ali opasno je imati Boga za gosta.
On dolazi s ognjem Duhova i sažiže, spaljuje sve ono što se je nagomilalo u nama i što je zatrpalo naš unutarnji dom.
Spaljuje svo to smeće ovoga svijeta koje nas iz dana u dan ubija svojim smradom.
Bog stvara svoj prostor u nama, u našem domu, prostor ne samo za svoju božansku neizmjernost, nego i za sve Božje prijatelje, prostor za sve one koje Bog ljubi, bez obzira voljeli oni njega ili ga ne voljeli.
Kada mi ugostimo Boga u sebi, u svom unutarnjem domu, onda nam je pozdraviti sve te ljude, kako one dobre tako i one loše, koji u Bogu postoje i žive.
Kada mi pozdravimo Boga kao svoga gosta u svome unutarnjem domu onda mi pozdravljamo gomile marginaliziranih, one bezbrojne koje je ovaj svijet odbacio, a koji ga prate u korak.
Jesmo li u stanju biti prijatelj Bogu koji ne pravi razliku između onih koje grli?
Jesmo li u stanju otvoriti širom vrata svojega unutarnjeg doma, ne samo silnom i slavnom Bogu, nego svakome kojeg on prihvaća u svojoj neizmjernoj i bezuvjetnoj ljubavi?
Jesmo li svjesni da je to križ kojeg moramo ponijeti?
Tada će naš unutarnji dom postati ne mjesto u kojem ćemo se zatvoriti i začahuriti i ne način na koji ćemo izbjegavati život i misliti isključivo na sebe, nego će naš će unutarnji dom tada postati mali djelić neba, mjesto mira kojeg nam sam Bog daje.