Cvjetnica, naš ulazak u Veliki tjedan. Danas započinjemo putovanje koje u sebi sadrži puninu ljudske priče – uspone, padove, nadanja, strahove. U rasponu od sedam dana činimo sve: kličemo, lomimo kruh, peremo noge, obećavamo, kršimo obećanja, niječemo, izdajemo, osuđujemo, napuštamo, tugujemo, očajavamo, ne vjerujemo i slavimo. Ovog tjedna vidimo svjetlo na kraju tunela, zatim ga potpuno gubimo u mraku smrti, a onda ga ponovno nalazimo, ispunjenog slavom.
Povjesničari nam govore da je Isus točno znao što čini kada je zamolio svoje učenike neka osiguraju magarca za njegovo putovanje niz planinu u sveti grad. U svojoj knjizi „Posljednji tjedan: što evanđelja stvarno poučavaju o Isusovim posljednjim danima u Jeruzalemu“, Marcus Borg i John Dominic Crossan tvrde da su dvije procesije ušle u Jeruzalem na prvu Cvjetnicu prije dvije tisuće godina; Isusov nije bio jedini trijumfalni ulazak u Jeruzalem.
Svake godine tijekom Pashe – židovskog festivala koji bi povećao populaciju Jeruzalema s uobičajenih 50.000 na najmanje 200.000 – rimski guverner Judeje dojahao bi u Jeruzalem iz svoje obalne rezidencije na zapadu. Došao bi u svom svojem sjaju i moći kako bi podsjetio židovske hodočasnike da Rim zahtijeva njihovu potpunu odanost, poslušnost i pokornost. Židovi su mogli obilježiti svoju drevnu pobjedu protiv Egipta i ropstva ako su željeli, ali ako bi pokušali bilo kakav otpor u stvarnom vremenu, bili bi izbrisani.
Dok je rimski upravitelj slavodobitno išao svojim carskim putem u Jeruzalem sa zapada, Isus je gradu prišao s istoka, izgledajući (nasuprot slubeniku Rima) otrcanim i apsurdnim. Za razliku od rimskog moćnika i njegovih legija, koji je vladao silom, prisilom i terorom, Isus je došao bez obrane i bez oružja u svoje kraljevstvo. Jašući na magarcu, gotovo je naglas izvikivao osnovnu istinu da njegova vladavina neće imati ništa za preporučiti osim ljubavi, poniznosti, duge patnje i žrtve.
Ako postoji jedan dan u liturgijskom kalendaru koji ilustrira nesklad u srcu naše vjere, to je Cvjetnica. Više od bilo kojeg drugog, ovaj svečani, zlokobni i komplicirani dan palminih listova i uzvika „Hosana!“ upozorava nas da su paradoksi, koje možda ne bismo voljeli ili željeli, utkani izravno u tkivo kršćanstva. Bog na magarcu. Umire da bi mi živjeli. Kralj koji trpi.
Ti su paradoksi koji Isusovoj priči daju oblik, težinu i teksturu, pozivajući nas u svakom trenutku da se držimo zajedno istine koja se čini bizarnom i nepomirljivom. U dobrim danima, razumijem da su ti paradoksi upravo ono što mojoj vjeri daje vjerodostojnost. Ali ako živim u svijetu koji je pun boli, misterija i kontradikcija, onda mi je potrebna religija dovoljno čvrsta da izdržim težinu ovog propadajućeg svijeta. Potrebna mi je religija koja mi daje moć, kako lijepo reče Richard Rohr, “Živjeti u izvrsnoj, strašnoj poniznosti pred stvarnošću.” Ali pitanje se nameće: „Hoću li izabrati poniznost i pravednost ili ću inzistirati na zabludama ovoga svijeta? Hoću li pratiti Isusa na njegovom smiješnom magarcu, poštujući nesigurni put koji je odabrao ili će moje nestrpljenje i pesimizam potkopati moje putovanje?
Pozivajući se na Cvjetnicu, Frederick Buechner piše ovo: “Očaj i nada. Zajedno putuju putem do Jeruzalema, kao što zajedno putuju svakim putem kojim idemo – očajanje zbog onoga što u svom ludilu rušimo na vlastite glave i nada u onoga koji putuje putem s nama i za nas i koji jedini od svih nas nije lud.”
Buechner je u pravu: ludi smo od očaja i nade, od oboje, toliko da ne znamo što bismo s pričom o Bogu koji dolazi umrijeti da bismo mi mogli živjeti.
Na kraju, moja je utjeha da mene poznaje i drži Bog koji je prevelik za slabe, jednodimenzionalne istine – čak i moje vlastite, najdraže, jednodimenzionalne istine. Drži me Bog koji se drži mene čak i kada se ja ne držim Boga. Drži me Bog koji prihvaća moje obožavanje čak i kada je ono maleno, polovično i sebično. Drži me Bog koji zna sve razloge zašto moje srce viče: “Spasi me, sada!” i koji nosi te bolne vapaje, vapaje koji me guše, na križ u moje ime.
Dobro došli u Veliki tjedan. Evo nas, i ovdje je naš Bog. Ovdje su naše „hosane“, slomljene i usrdne, pune nade i gladne. Ovdje je sve što je nepodnošljivo, i sve što obećava da će završiti u svjetlu svjetlijem nego što možemo zamisliti. Blagoslovljen Onaj koji dolazi umrijeti da bismo mi živjeli.
Na Cvjetnicu postaje jasno da kada Bog uđe u naše živote On ne samo što blagoslivlja, iscjeljuje, podučava i vodi, nego se i sukobljava i ometa. Uznemiruje.
Cvjetnica je trenutak kada postaje jasno da je Bog odlučio voditi brigu o nama, brigu koja nadilazi naše duhovno i tjelesno zdravlje.
Bog je zaokupljen i zabrinut za naše moralno zdravlje i tu onda nastaje problem.
Nemamo mi, čak i kada nismo baš neki vjernici, nikakvog problema s Isusom.
Naravno sve dok se Isus kreće negdje po prigradskim četvrtima, sve dok je Isus u bolnicama i ubožnicama.
Ali Bog nije zadovoljan biti naš Bog na periferiji.
On na Cvjetnicu izlazi u grad. Odlazi u središte grada.
Odlazi u centar. Odlazi u centre moći. U centre prava i pravde.
U centre financijskog kapitala. U centre osiguranja.
U urede gradskih i županijskih poglavarstava.
U vladine urede.
U Sabor.
I to su onda mjesta i to su onda trenuci kada počinju problemi.
Cvjetnica se zbiva kada mi otkrijemo i kada čujemo da Bog nije ušao u naše živote kako bi nam pomogao u našim projektima i planovima, nego je ušao u naše živote kako bi nas pozvao da se vratimo njegovim projektima i planovima.
Cvjetnica se zbiva kada Duh sveti stavi na kušnju našu vjeru koja je sklopila partnerstvo s našim novčanikom i kada je naša vjera u službi naših zemaljskih interesa.
Kad god se nešto tako uzburka u nama onda se to u nama događa – Cvjetnica.
Uvijek je turbulentno kada Bog ulazi u čovjekov život.
Mi na taj Božji ulazak u naš život možemo reagirati odbojno, neprijateljski, možemo uzeti palminu granu i mahati, a križ možemo odbaciti, a možemo uskliknuti: „Hosana!“ – „Spasi nas!“ i pohrliti do podnožja križa.