„U tami… ustrašeni…

iza vrata zatvorenih…

stojimo mi – zaključani.“

Vrata. Brava. Ključ.

Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire…

Zaključavamo. Zatvaramo. Štitimo. Čuvamo.

Svi to čine. I bogati i sirotinja. Svatko od nas posjeduje nešto što ne želi da drugi vide, diraju ili uzmu. Ali što se zbiva kada mi sami sebe – zaključamo? Kada zatvorimo vrata? Kada okrenemo ključ u bravi? Kada ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo?

Moćnici ovoga svijeta naveli su veliki broj ljudi na samo-zaključavanje. Rekli su nam kako ćemo, ako se zaključamo, biti sigurni, jer nevidljivi neprijatelj nema ključ naših vrata. Lockdown!

U početku smo zadovoljni. Osjećamo određenu sigurnost. Pa čak i mir. Ali taj nazovimo ga „mir“ ubrzo zamijeni nemir. A iza nemira nastupaju trenutci tjeskobe, sumnje, straha i očaja. Mi jesmo ono najvrjednije što posjedujemo i logično je čuvati se. Štititi. I zašto bi onda to bio nekakav problem?

Problem je u motivu koji nas je zaključao, a on je uvijek – strah. Strah nas odvaja od bližnjega. Strah nas tjera zatvoriti vrata. Okrenuti ključ u bravi. I onda ključ baciti. Ovo naše vrijeme, ova naša kultura, naprosto tjera ljude u izolaciju. Licemjerstvo, laž, zloća, pohlepa, sebičnost, bešćutnost, sve to ljude razdvaja, stvara u njima legitiman osjećaj straha da će biti izmanipulirani, prevareni, izigrani… kao bezbroj puta do sada.

I onda čovjek, s nemirom u svom srcu, sa strahom kao dominantnim osjećajem, zatvara vrata. I zaključava ih. Zaključava vrata i zatvara sam sebe. Skoro svatko od nas želi živjeti unutar zakonskih normi. Skoro svatko. Jer ako živiš unutar limita kojeg je odredio zakon, možeš koliko toliko, mirno spavati. Ne sanjaš Remetinec, a ni bolničke respiratore, misliš da si se zaštitio od virusa i grijeha. Možeš „biti u miru“.

Isusovi učenici nisu „u miru“. Nemirni su. Kada je Rim u pitanju oni su sumnjivi kao oni koji su se udružili u „zločinački poduhvat“ na čijem je čelu bio osuđeni i razapeti tesar iz Nazareta. Kada je Jeruzalem u pitanju oni su opet u problemima, jer su, pridruživši se Isusu, izravno se suprotstavili autoritetu Hrama. Petar je u najvećim problemima, jer je u Getsemaniju,  kada su došli Isusa uhititi, mačem otkinuo uho sluzi velikog hramskog svećenika. Ako nema mira u Rimu, ako ga nema u Jeruzalemu, onda ga nije bilo ni među učenicima, bez obzira koliko su puta okrenuli ključ u bravi,  zatvorivši vrata za sobom u gornjoj sobi. Strah ih je savladao i jedino čemu su se nadali bila je pomisao da će se ova stvar ispuhati i da će uspjeti pobjeći iz ovoga grada, kako se više nikada u njega ne bi vratili.

I zato su se krili. Iza zatvorenih vrata. Ali mira imali nisu.

Bili su nemirni, ustrašeni, zbunjeni i tužni. Nisu znali što bi i kako bi dalje. Koliko se dugo još skrivati? Što duže budu tu boravili veća je šansa da će ih netko prepoznati i prijaviti. A što će tek onda biti s njima? I što je s Tomom? Nema ga. Možda je već uhićen? Ili je isuviše preplašen da bi im se pridružio. Nitko se nije usudio otići i potražiti ga.

I usred svih tih pitanja, usred svih tih strahova i sumnji, pojavljuje se Isus.

A vrata? Vrata su i dalje bila zatvorena. I zaključana. Možemo samo pretpostavljati kako su se u tom trenutku osjećali učenici. Isus im je mogao postaviti jako puno pitanja. Neugodnih pitanja. O njihovoj lojalnosti. O njihovoj nevjeri. Mogao ih je optužiti za kukavičluk. Za bijeg. Mogao im je prigovoriti da su ga ostavili samog u muci i u smrti. Mogao je ući u sobu ljutit i bijesan. Optužujući ih. Ali umjesto svega toga Isus ulazi u sobu i njegove prve riječi su – „Mir vama!“ Prva riječ koja nakon uskrsnuća prelazi preko Kristovih usana je – MIR. Ne govori Isus o miru u Rimu, ili u Jeruzalemu, nego govori o miru u njihovim srcima. Isus shvaća njihove strahove, njihovu grižnju savjesti, njihovu tugu, njihovo beznađe…

Isusova ljubav prema učenicima bila je veća od bilo čega što su oni njemu nažao učinili. Kada je na križu molio: „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Isus je molio za svaku osobu koje je bila povezana s njegovom mukom. Nije molio samo za one koji su ga izdali, za one koji su ga lažno optužili, koji su mu čavle u ruke i noge zabijali, nego je molio za sve one koji su mu mogli pomoći, a nisu i za one koji su šutjeli kada su mogli progovoriti u njegovu obranu, a nisu. Svi su oni bili krivi. Baš kao što smo i mi danas svi krivi.

Kada se je Isus pojavio u gornjoj sobi došao je donoseći mir. Ponudio im je svoj mir, ali ne zato što su ga oni zaslužili, nego zato što ih je ljubio. Zar i mi ne živimo iza zaključanih vrata?

Postoje ona mjesta za koja se nadamo da se u njima možemo skriti i da nas mogu zaštititi od naših najvećih strahova. Krijemo se iza zaključanih vrata i nadamo se da nitko ne vidi nemir u našem srcu i našoj duši, da su naše brige koje nas tište dobro skrivene. Brige oko obitelji, posla, škole, novca, zdravlja…

Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo. A to su, naše loše zdravlje, naše ovisnosti, razočaranja. Naša nadanja i naši snovi koje nismo ostvarili. Dani kada su nas povrijedili ili ostavili naši najbliži i najdraži. Krijemo se u nadi da nas nitko tako prestrašene ne će pronaći. Nadamo se da nitko ne će otkriti koliko smo ranjivi, da nitko ne će doznati u kakvim strahovima prolazi naš život. Pouzdajemo se u vrata. U bravu. U ključ. U stožer. U lockdown.

Ali netko niti ne primjećuje ta vrata iza kojih se mi krijemo. To je Isus Krist.

On dolazi k nama bez obzira na vrata, na bravu, na ključ. Dolazi i donosi nam svoj mir. Jedino Krist ima mir koji nama treba. Taj mir dolazi od onog koji je pobijedio smrt. Naši strahovi ne mogu nas držati zaključanima ako shvatimo tko stoji pred našim vratima i tko ulazi k nama. Ako shvatimo da je Krist uz nas. Jer on je održao svoje obećanje. Uskrsnuo je. I uz nas je. Do kraja.

„O Bože, za snagu Duha mi te molimo, kako bismo vrata otključali i širom otvorili… kako bi nas svjetlo obasjalo.“