(Ivan 12, 20-33)

Događaji o kojima slušamo ove nedjelje zbivaju se neposredno nakon Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem.

Na putu smo prema Razapinjanju i Uskrsnuću.

Za učenike kao i za sve ostale, koji uistinu žive te trenutke, uzbuđenje koje ih obuzima kao da se može opipati. Oni ne znaju, kao što to mi danas znamo, da Trijumfalni ulazak označava početak izdajničkog i krvavog puta prema Križu.

Oni ne znaju, kao što to mi danas znamo, da Isusov iskorak na poziciju Kralja nad kraljevima ne će biti niti malo glamurozan, a ponajmanje slavodobitan.

Za Isusove sljedbenike, koji su isključivo vidjeli palmine grane kojima masa pozdravlja Isusa i koji su isključivo čuli trijumfalne uzvike, ti trenuci su bili početak uzbuđenja pred ostvarenom pobjedom.

Grci, želeći susresti Isusa, bili su naravno jako impresionirani. Oni su čuli o njegovim čudima, vidjeli su veličenstvenu dobrodošlicu koja je Isusu priređena, i željeli su susresti se s ovim slavnim Kraljem.

Učenici su došli Isusu s vijestima o ovim Grcima koji ga žele vidjeti. I ne samo da su od Isusa dobili odgovor nego su dobili čitav nagovještaj onoga što će se u budućnosti događati.

Krist im otkriva način na koji će spasiti svijet.

Biti će proslavljen po smrti.

Dati će život odričući se svojega života.

I još im pojašnjava što to znači za njih – dobiti život.

Služiti Krista u svim stvarima znači nikada ne pretpostaviti svoju ljubav prema ovozemaljskom  – ljubavi prema Bogu.

Zanimljivo je da Isus otkriva svoju zabrinutost.

On govori da mu je duša potresena pred događajima koji su ispred njega, ali ne odustaje i želi da se njegov Otac proslavi po onome što će se događati.

To je za Krista točka s koje nema povratka. 

Nema čovjeka koji nije nekada u svojem životu došao do točke s koje nema povratka. To može biti neko putovanje, izlet, nekakav projekt ili razgovor s nekom osobom.

To je točka, u koju kada dođete, s koje više nije moguće vratiti se na prethodnu poziciju, a kamo li na početak. Dođe čovjek preduboko i jednostavno mora tim putem nastaviti do samog kraja.

Tko od nas nije bio u nekoj takvoj situaciji?

U situaciji kada povratak nije moguć?

Točka s koje nema povratka često se poklapa s trenutkom u kojem mi mislimo odustati. Obično spoznaja da je povratak nemoguć stvara u nama želju za povratkom ili odustajanjem.

Isus otvoreno govori o prolasku kroz svoju točku s koje nema povratka.

Isus je u cjelosti čovjek i u cjelosti je Bog i on priznaje da mu je duša potresena.

Onaj čovjek u njemu strahuje od neposredne muke i smrti, ali on ustrajava kako bi drugi mogli živjeti. Krist od nas ništa ne traži što on prvi ne čini. On od nas ne traži da koračamo kroz strah, a da to i sam nije učinio.

Ali ova točka za Krista, s koje nema povratka, također je i točka s koje nema povratka i za njegove učenike. Ona je točka s koje nema povratka za sve Kristove sljedbenike.

Za Kristove učenike, za Kristove sljedbenike tijekom povijesti, uključujući i sve nas, ovo je također točka s koje nema povratka.

Jer na ovoj točki mi možemo sve dobiti ili sve izgubiti.

Ovaj izazov ne nudi nekakva srednja i blaga rješenja.

Nekakve nagodbe, pogodbe, kompromise.

On je „sve ili ništa“, „uzmi ili ostavi“, „živi ili umri“.

Živi svoj maleni i slabašan život zauvijek, ostani u tami ili živi u Svjetlosti.

Ali nije dovoljno samo govoriti da si Kršćanin, nije dovoljno objesiti krunicu o retrovizor svojeg automobila, nije dovoljno nedjeljom se pojaviti u crkvi.

Biti Kristov sljedbenik zahtjeva otići tamo kamo Krist ide.

Zahtjeva odlučnost umrijeti sebi kako bismo mogli živjeti u njemu.

Zahvaljujući Kristovoj žrtvi i uskrsnuću mi ne moramo spašavati ovaj svijet ili sebe same, jer je njegova žrtva dovoljna za sva vremena. Samo je Isus mogao to učiniti za nas, ali slijedeći ga u Život zahtjeva od nas ustrajati kroz teškoće i iskušenja.

Nedjeljno čitanje govori o „glasu s neba“ – “Proslavio sam i opet ću proslaviti!”

Glas je bio poradi dobrobiti Kristovih sljedbenika. On je bio podsjetnik da ono što je Isus rekao i ono što će učiniti da je blagoslovljeno od Oca. Bila je to Isusova potvrda s neba. Isusovi sljedbenici uskoro će iskusiti jako teške dane i trebalo ih je podsjetiti tko je Isus i da će ta teška vremena proslaviti Boga.

Ako smo u stanju nadvladati strah koji nam priječi dati svoje živote za Boga, onda ćemo biti u stanju vidjeti slavu Božju na nov i zdivljujući način, a to je moguće samo kroz molitvu i kroz pokajanje.

Isus kroz ove Grke pokazuje način kako će spasiti sve ljude kroz ljudsku povijest, a koji žele doći k njemu – kroz njegovu smrt koja stvara život.

Kroz moć uskrsnuća on nas svih privlači k sebi.

I mi smo kao ovi Grci. I mi bismo tako rado susreli Isusa.

I mi bismo tako rado neko vrijeme proveli u njegovom društvu.

I mi bismo tako rado slijedili Isusa na njegovom putu, ali – bez sve te boli i muke.

Ali ako želimo živjeti mi bismo trebali biti tamo gdje je Krist. Mi bi se trebali poistovjetiti s Kristom i morali bismo izgubiti svoje živote kako bismo na kraju sve dobili.

Ako se ne oslobodimo svega onoga što nas vezuje uz ovaj svijet mi nismo u stanju primiti ono što nam je tako potrebno da bismo imali život kojeg nam je Isus namijenio umrijevši za nas.

Meni se čini da ovaj misterij nama nije moguće shvatiti razumom ma koliko god mi to nastojali, jer sve teorije pokajanja, koje nam je u ovom procesu sebe-umiranja neophodno, su jednostavno neadekvatne, poglavito kada im prilazimo s intelektualne točke gledišta.

Odnos Križa i našeg Spasenja, poveznica između Kristove patnje i ljudske patnje, potreba da Bog postane fizički upleten u svjetsku bol i svjetsko zlo – sve su to preveliki misteriji za ljudski intelekt.

Zato je i bitna rečenica:

„A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Ivan 12, 32)

Mi ljudi živimo po principu ugode – zadovoljstva.

Nama je najbitnije izbjeći bol iz bilo kojeg izvora ona dolazila – drugi ljudi, konačnost života, rizici u životu, istina s kojom se suočavamo.

Svi smo mi, u jednu ruku, hedonisti i to do same srži. Hedonisti kojima je najbitnije da nam danas „bude lipo“.

Pa što to mi možemo shvatiti, s intelektualne točke gledišta, od izmrcvarenog tijela koje visi razapeto na križu?

Mi se ne spašavamo po našem razumijevanju.

Karl Barth, jedan od najvećih krščanskih mislilaca, kaže:

„Evo istine koju mi ne možemo razumijeti – mi samo možemo stajati ispod ove istine.“

Ovdje je spasitelj koji je došao među nas „u silnom vapaju i suzama“ (Hebrejima 5,7), Mesija koji „premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati“ (Hebrejima 5,8).

Ivanovo Evanđelje ukazuje da se križ ne razumijeva – on se jednostavno treba vidjeti.

Treba križ uzdignuti visoko, treba ga pokazati ovom našem kratkovidnom svijetu i staviti na čelo svake procesije koja se pokušava pokrenuti prema Bogu.

„O bezumni Galaćani, tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti.“

(Galaćanima 3,1)

Ali ima onih koji vide.

Francis Bernardone – Sv. Franjo Asiški stoji pred raspelom u crkvi u Asizu, gleda u to razapeto tijelo – ukočeno, jednostavno, zahtjevno – i misli da ga čuje kako mu govori. I osjeća Francis Bernardone kako mu dušu probada ogromna sila.

Mathias Grünewald slika raspelo s takvim intezitetom da čak filozof i teolog kao što je bio Paul Tillich kaže da je Krist, u agoniji, na oltaru crkve u Isenheimu, najreligioznija slika koju je ikada vidio.

A u Meksičkoj katedrali križ je podignut nad morem koje čine izmučena ljudska lica pred kojim na tisuće koljena udara o pod poput grmljavine.

Moj osobni najdramatičniji susret s križem sigurno je Veliki Petak na Placa de la Seu u Barceloni 2005. godine, ispred katedrale La Seu, kada je ogromna masa svijeta pognula svoje glave u bolnoj tišini pred raspelom Krista od Lepanta.

Nažalost, mi bismo skinuli tijelo s križa, balzamirali bi ga i prekrili raznim kozmetičkim preparatima, izlili bi križ iz bronce, ispolirali ga, učinili ga čistim i sjajnim.

Svoje pokajanje bi sveli na „pazarluk“ na „transakciju“ između nekog dalekog pravednog Boga-suca i griješnog čovječanstva.

To mi tako shvaćamo.

I prihvaćamo.

Jedino tako.

Međutim mi smo došli do točke od koje nema povratka.

Nama ništa ne preostaje nego li totalna predaja.

Mi moramo sebi umrijeti da bismo živjeli.

Sebi umrijeti znači ući u proces uklanjanja svega onoga što stoji između nas i Boga.

Sebi umrijeti znači neprestano ubijati sve ono što je griješno u nama.

To je izbor po kojemu druge stavljamo ispred sebe.

To zanači voljeti bližnjega kao sebe samoga.

Ako želimo odazvati se ovom radikalnom pozivu sljedbeništva onda moramo biti spremni ići s Kristom na križ.

To je punina žrtvovanja i radost u služenju.

Ako želimo odazvati se ovom radikalnom pozivu sljedbeništva onda moramo biti spremni ići s Kristom na križ.