(Marko 9, 2-10)

Moraš proći tom samotnom dolinom

moraš proći sasvim sam

mitko od nas to ne može umjesto tebe

sam proći moraš

posve sam.

Filmski analitičari tvrde da veliki holywoodski blockbusteri, u svojem scenariju, imaju nekoliko „vrhunaca“. To su oni trenutci u filmu kada se svi mi gledatelji išokiramo, ostanemo zatečeni, jer nas nekakva scena ili efekt – iznenadi.

Teoretičari filma tvrde da smo mi, filmska publika, voljni i spremni „lutati“, veći dio filma, filmskim „nizinama i dolinama“ jer znamo da svaki čas može nastupiti „vrhunac“.

Ali što je s našim životima?

Vrijedi li i za njih isti zakon?

Do prije neke generacije vrijedio je. Ljudi su živjeli i umirali, radili i odmarali se, radovali se i tugovali i bili su svjesni da je ovo „dolina suza“ kroz koju moramo proći kako bi došli do konačnog „vrhunca“, do vječnog života.

I onda su nam prodali priču, prodali su nam „filozofiju življenja“ koja pod mottom „carpe diem – iskoristi dan“ propovijeda kako su jedino vrijedni ovozemaljski vrhunci, a sve ostalo – zaboravi. Zbog tih vrhunaca, uvjerili su nas, vrijedi žrtvovati sve – zdravlje, mir u duši, savjest, bližnjeg, domovinu, vjeru, pa čak i svoju vječnost s Bogom.

Zato i jest danas nas život maksimalno ubrzan.

Živimo trčeći, utrkujemo se s vremenom i međusobno. Cilj nam je što prije i što brže napustiti „dolinu suza“ i pod bilo koju cijenu dočepati se nekog, bilo kakvog, vrhunca.

Cijena nije bitna, jer smo mi za vrhunce ovoga svijeta pripravni na svaku cijenu i na svaku žrtvu.

Današnje Evanđelje nije priča o našem usponu, o našem odlasku „gore“, ovo je priča o Isusovom silasku „dolje“, duboko „dolje“, sve do naše slomljenosti, sve do naših najdubljih strahova, razočaranja, boli i nevolja.

Isus se spušta „dolje“, toliko „dolje“ da uzima na sebe teret križa, a sve kako bi nam, pobijedivši smrt, omogućio živjeti u nadi, znajući kako god krenuli da je Krist već bio tamo i da tamo gdje je Krist sada da ćemo jednog dana i  mi tamo biti.

Današnje čitanje, odnosno Isusov silazak „dolje“, sama je bit Evanđelja.

Srž samog Novog Zavjeta.

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik.“

(Filipljanima 2, 6-7)

Isusov silazak „dolje“, silazak s Božjih visina koje mu kao Bogu i pripadaju, silazak iz slave u „dolinu suza“, kako bi prigrlio nas ljude, a sve iz ljubavi prema nama, bit je Evanđelja.

I mi, poput Krista, nakon “uspona na planinu” moramo natrag u “dolinu suza”.

Mi na planini susrećemo Svemogućega Boga, a u dolini imamo susret s demonima.

Na planini sagledavamo nasljedstvo svoje vjere, a u dolini susrećemo one ljude koji vjeru drže razlogom za sukob.

Na planini se čuje umirujući Božji glas, a u dolini čujemo ljudsku svađu.

Na planini učenici su raspoloženi za molitvu, a u dolini se propitkuju tko će među njima biti prvi.

Na planini slava Božja se u cjelosti razotkriva, a u dolini razotkriva se moć grijeha i nevjere.

„O Bože, povedi nas u planinu!“ naša je molitva.

Da Bože to te molimo … ali onda se sjetimo da je mjesto naše s onima u koji trebaju našu pomoć.

A oni su u dolini.