Farizeji su bili vjerski autoriteti. I navikli su na takav status.
Ali sada je u gradu neki novi učitelj.
Neki novi autoritet hoda njihovom zemljom.
Autoritet koji ugrožava njihov neprikosnoveni autoritet.
Farizejima se je upalila crvena lampica. Oglasio se je alarm.
Bojali su se Isusove popularnosti, njegove moći iscjeljivanja i njegovih čudotvornih sposobnosti. U njihovim očima Isus je propovijedao herezu i odvodio je ljude dalje od vjerske tradicije, tradicije kako su je definirali vjerski poglavari. I Farizeji su željeli Isusa razotkriti kao varalicu.
U ovakvom kontekstu Isus priča priču o čovjeku koji ima dva sina.
U jednom trenutku Isus izgovara ključnu rečenicu: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“
To je bila „udarna“ rečenica, jer je „udarila“ Farizeje izravno u glavu.
Logično je da su se začuli uzvici negodovanja, jer bilo je nezamislivo uspoređivati vjerske autoritete s najvećim griješnicima. Njima je bilo nezamislivo da njih bilo tko može preteći a poglavito ne “carinici i bludnice”.
Što se to zbiva s Isusom?
Zna li uopće taj čovjek što govori?
Otkuda mu, uostalom, pravo na takve riječi?
Postoji legenda koja govori o čovjeku koji je umro i koji je došao na nebo. Predivno je bilo na nebu. Prekrasni vrtovi i još lijepše zgrade. Obilazeći rajska prostranstva u pratnji vodiča, naiđe na prostoriju u kojoj su bile bezbrojne police, a na policama su bile posložene bezbrojne količine ljudskih ušiju.
Vodič zbunjenom čovjeku objasni da su sve ove uši pripadale onim ljudima na zemlji koji su svake nedjelje slušali riječ Božju ali koji nikada nisu po njoj i živjeli. Njihova vjera nikada nije urodila djelima.
Kada su ovi ljudi umrli samo su njihove uši došle u Raj.
Isus ima posla s „bezuhim“ vjernicima i ne bi nam bilo na odmet zamisliti se i poslušati njegov razgovor s njima, jer nevjerojatno je lako ponoviti griješku koju su napravili Farizeji i zamijeniti visoko mišljenje o sebi i o svojoj vjeri s istinskom vjerom u Krista. Svatko od nas tu može pogriješiti.
Božja milost je šokantna i razumljivo je da su Isusove riječi, o carinicima i prostitutkama, šokirale svećeničke glavare i narodne starješine. Isus ispred religioznih profesionalaca stavlja najgore griješnike.
Je li Isus sišao s uma?
Ili nas naša zamišljena pravednost i ne će baš nešto usrećiti u susretu s Bogom?
Možda Bog i ne bilježi, činovničkom preciznošću, sve naše pluseve i minuse?
Jesmo li promislili da mi ne moramo zaslužiti Božju ljubav?
Je li nam palo na pamet da nas Bog ljubi čak i kada smo totalno posrnuli?
Ovo sve skupa možda zvuči i pomalo prejednostavno ali Božja ljubav koliko je neizmjerna toliko je i jednostavna. Božje ruke su raširene prema svakome, prema svakoj naciji, prema svakoj rasi, prema svakom narodu, prema svakom jeziku. Mi užasno i fatalno griješimo kada postavljamo granice Božjoj milosti.
U glavama Farizeja Bog vodi računa samo o onome što je savršeno, o onome što je besprijekorno, bez defekta, bez mane. Farizeji su reducirali Boga na razinu koju su mu oni osobno odredili.
Mi ukoliko želimo zvati se kršćanima, mi moramo prižiti ruku svim ljudima. Nama svi ljudi trebaju biti jednaki i vrijedni upoznavanja s onim koji je za njih umro.
Nitko nije izvan domašaja Božje milosti. Nitko.
Zašto?
Zato jer postoji čovjek, jer postoji Bog, sa čavlima u svojim rukama, koji kaže: „Ti si toliko važan da ja dajem svoj život za tebe.“
Isus nezaustavljivo širi granice svojega kraljevstva. Naravno da su i Farizeji bili nejgov dio ali to su, jednako tako bili i oni koje Farizeji nisu mogli i nisu željeli prihvatiti kao sebi jednake. Farizeji su željeli Kraljevstvo Božje samo za sebe i za one koji su bili kao oni. Isus je želio Kraljevstvo Božje koje je dovoljno veliko za svakoga.
Jedan je čovjek prikovan na križ. I onda je sve krenulo. U početku samo nekolicina hrabrih ali broj je neprestano rastao. Među milijunima kršćana jako je malo pravednika. Jako malo. Ali te pravednike okružuje mnoštvo onih koji nisu ono što su mogli biti, ili su trebali biti, ali koji su iscijeljeni ranama svojega Gospodara.
Kraljevstvo Božje je središnja tema Isusovog poslanja na zemlji. Ono nezadrživo nastupa i ništa ga ne može zaustaviti, niti nadvladati, čak ni „vrata paklena“. A mi smo dobili pozivnicu biti dio Kraljevstva Božjeg.
To je veličine Božje milosti – spasenje se ne može zaraditi.
Spasenje je besplatno. Ono je dar ljubavi ponuđen svima koji ga prihvaćaju.
Nemojmo da naša „pravednost“ stane na put Božjoj pravednosti.
Nemojmo da naša „vjera“ stane na put i zasjeni Isusovu žrtvu.
Vjerujte u Isusa Krista kao svog Spasitelja i tražite svoje mjesto u Kraljevstvu Božjem.
