(Ivan 17, 1-11)

Ako ovo naše vrijeme po ičemu uopće bude zapamćeno onda će to vjerojatno biti zbog brzine s kojom smo prihvaćali neke stvari, kao svoj smisao života, a onda smo te iste stvari preko noći zaboravljali. Takozvana pandemija “corone” najbolji je primjer.

Viktor Frankl (1905–1997), neurolog i psihijatar, utemeljitelj logoterapije, autor čuvene knjige „Čovjekovo traganje za smislom“, tvrdio je da su klinike prepune ljudi koji pate od nove vrste neuroze, od osjećaja totalne i konačne besmislenosti života.

Je li stanje danas bolje?

Uvjeren sam da je gore.

Puno gore.

Glavna neuroza suvremenog čovječanstva svakako je – ispraznost.

Besmislenost.

Bertrand Russell rođen je u kršćanskoj obitelji i odgojen u vjeri prema Bogu, ali je odbacio svoju vjeru i postao je ateist. Njegova kćerka Katherine Tait, rekla je za njega: „Negdje na dnu njegovog srca, u dubini njegove duše, bio je prazan prostor koji je nekada bio ispunjen Bogom i on nikada nije pronašao ništa što bi taj prostor moglo ispuniti.“

Da, izbacili smo Boga iz svoje duše, svoje srce natrpali smo iluzijama i lažima ovoga svijeta i zato neprestano osjećamo tu prazninu u sebi. Osjećamo svu besmislenost kulture u kojoj živimo i kojoj nažalost pripadamo.

Karikaturist Ralph Barton, iako izuzetno uspješan i tražen, oduzeo je sebi život, ostavivši za sobom ovu poruku: „Sit sam stvari koje ovaj svijet izmišlja kako bi ispunio 24 sata u danu.“

Odgovor na ove primjere daje američki filozof Will Durant: „Da bi čovjek imao život sa smislom mora imati svrhu koja je veća od njega.“

Kako imati svrhu koja je veća od nas ako slijepo slijedimo ovu kulturu koja iz dana u dan neprestano promovira neke nove „istine“, koja nam propisuje uvijek neke nove norme i načine ponašanja?

Kako?

Mi kršćani imamo odgovor.

Sam Isus Krist bavi se ovim pitanjem.

U ovonedjeljnom čitanju (Iv 17, 1-11) na njega dobijamo jasan odgovor.

Odgovor na ovo toliko bitno pitanje za svakog čovjeka Isus ne daje u kontekstu jedne od svojih rasprava s Farizejima i pismoznanicima, niti u razgovoru sa svojim učenicima, ne daje ga ni u svojoj Besjedi na gori, gdje se Isus bavi brojnim, za čovjeka, temeljnim pitanjima.  

Isus odgovor na pitanje o „smislu života“ daje u kontekstu molitve.

Evanđelist Ivan pruža nam jedinstvenu prigodu, prigodu da možemo „prisluškivati“ intimnu konverzaciju između Sina i Oca, između Isusa i njegovog Oca. Svjedočimo razgovoru između dvije osobe Svetog Trojstva.

Isus se moli Ocu.

Isus se moli za nas.

Moli se Ocu da vodi računa o nama, da nas zaštiti.

Isus se moli za svoje sljedbenike. Moli za vjernike.

Svjestan je svijeta koji okružuje njegove učenike.

Svjestan je da je svijet neprijateljski nastrojen, ali dobra je vijest da se mi s tim neprijateljstvom ne moramo suočiti sami. U tom srazu, u tom sukobu, u tom sudaru, mi na svojoj strani imamo, ni manje ni više, nego samoga Boga.

U svojo molitvi, u biti, Isus kaže: „Smisao je života imati odnos, imati vezu s Bogom i Sinom njegovim, Isusom Kristom.“

I to je to.

Kratko i jasno.

Ali Isus shvaća koliko će teško biti, ne samo učenicima, nego i svima nama, doći do spoznaje što je to smisao života, pa zato on moli Oca za dvije stvari: Moli za našu zaštitu od svijeta i moli da mi upoznamo Boga.

Nama treba, očajnički nam treba, zaštita od ovoga svijeta, od njegove „kulture smrti“. Iz dana u dan životni problemi znaju postati nepodnošljivi. Život nam se, ponekad, učini predugim, preteškim i mi znamo izgubiti svoju kršćansku nadu i radost i znamo upasti u tjeskobu, pa čak i u očaj.

I što tada radimo? Što radimo kada ne vidimo smisao u svojem životu?

Tada mi pokušavamo pronaći smisao života u stvarima koje su izvan Boga i koje veze s Bogom nemaju. Smisao života tražimo u novcu, u političkoj, u društvenoj moći, u slavi ovoga svijeta, u porocima i iluzijama kojima nas ovaj svijet tako obilno obasipa.

Naša duša treba zaštitu.

Zaštitu od ovoga svijeta.

Zato se Isus i moli Ocu za sigurnost naših duša. 

Isus zna, da samo ako nas Bog zaštiti, da ćemo biti u stanju otkriti odistinski i konačni smisao života.

Zato mi moramo upoznati Boga.

A kada Isus govori o našem upoznavanju Boga onda on ne misli o upoznavanju, uglavnom površnom, kakvog zagovara suvremena kultura.

Ali jedini način za upoznati smisao života jest upoznati Boga i to na način da ga pripustimo u svoje srce.

To je i jedini način da našu djecu naučimo što je to pravi smisao života.

A najbolji i jedini način jest živjeti svoj život, živjeti ga neprestano i dosljedno slušajući temeljne Božje zapovijedi.

Ako naša djeca vide da mi stavljamo druge stvari u svome životu ispred Boga onda će se naša djeca obeshrabriti i razočarati. Naša djeeca sa sigurnošću znaju volimo li mi Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svakom mišlju svojom i stavljamo li Boga uvijek ispred svega ostalog u svojem životu.

Na taj način naša djeca dolaze do spoznaje postoji li smisao ili besmisao u našem životu.

Paul Harvey, poznati američki radijski voditelj, jednom je rekao:

„Previše kršćana više nisu ribari ljudi, nego su čuvari akvarija.“

Da, nažalost, sve je više nas kršćana koji više vodimo brigu kako očuvati status quo nego kako dodirnuti živote sve više i više drugih ljudi. Nama je do očuvanja pojavnih oblika naše vjere, do golog formalizma, a zaboravili smo kako pomoći ljudima otkriti smisao života – svjedočeći Krista.

Smisao života nas kršćana treba biti ljubav.

Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Smisao ljubavi je bezuvjetno davanje.

Sam Krist nas je naučio što znači bezuvjetno ljubiti.

Ostavimo svjetovne stvari svijetu.

Neka svijet rješava ekološka i socijalna pitanja a mi navještajmo Evanđelje i svjedočimo Krista.

“Evo velike opasnosti za kršćanstvo –

da onih koji govore o Bogu bude više

nego onih koji svjedoče za Boga.”

(Søren Aabye Kierkegaard)