Moj posao turističkoga vodiča naučio me je stvarima koje i nisu bile sastavni dio moje temeljne naobrazbe. Naučio sam razlikovati različite pravce u umjetnosti, različite graditeljske stilove ali kada nešto naučite, a to vam nije struka, onda uvijek postoji mogućnost zabune.

Meni su najveću zabunu stvarali stupovi.

Svi koji su se, barem malo bavili ovom tematikom, znaju ili bi barem trebali znati, razliku između tri osnovna arhitektonska oblika koji su vezani uz stupove, a koji nose spomenike, hramove i javne zgrade diljem svijeta.

Sjećate li se koji su to stupovi?

Dorski.

Jonski.

Korintski.

E sada smo se svi prisjetili, zar ne?!

Tko im se nije znao diviti?

Od njihovih suvremenika, pa sve do nas današnjih turista, koji obilazimo spomenike, koje ti i takvi stupovi još uvijek krase i dijelom nose.

Glavnina njih je u ruševnom stanju. Na potpunom su izdisaju.

Održavaju ih restauratori različitim suvremenim tehnikama kako bi barem nešto ostalo od te antičke civilizacije.

Vrijeme, zub vremena, starost, ratovi, potresi, poplave, barbari, sve je to svelo jednu veličanstvenu arhitekturu na ostatke ostataka, na nekoliko stotina stupova.

A brojili su se na desetke tisuća. Slava jednog Partenona, veličanstvenost jednog Coloseuma, danas se samo mogu naslutiti, jer ipak su to samo ostatci, a nama je ostalo jedino zamisliti ih u njihovom nekadašnjem sjaju. Stupovi su ipak preživjeli, ali ljudi i moćnici koji su ih podigli, odavno su se pretvorili u prašinu povijesti.

U ona antička vremena stupovi su bili znak dobrodošlice ili znak upozorenja.

Ulaz u svijet novih mogućnosti ili simbol kranjih granica, znak kraja.

Takozvani Heraklovi stupovi – planinski vrhovi koji se nalaze na ulazu u Gibraltarski tjesnac – označavali su i ulaz i kraj. Trebali su u biti obilježavati najudaljeniju točku Heraklovog putovanja dok je obavljao svojih 12 zadaća. Bili su simbol kraja svijeta i vjerovalo se je da je na njima pisalo upozorenje „nec plus ultra“ – „dalje nema ništa“.

Dakle, bili su upozorenje za one koji su došli do te točke, jer ako bi je prešli napustili bi Mediteran i krenuli bi u apsolutnu neizvjesnost. Za vladavine Karla V. „svetog rimskog cara“ nosili su drugu poruku. Španjolski su moreplovci kretali preko Atlantika prema Americi i stupovi su sada bili poruka „plus ultra“ – „dalje prijeko“. Drugim riječima, stupovi koji su u početku bili vrata koja su štitila i zatvarala Mediteran postala su izlaz iz Mediterana i ulaz u jedan potpuno novi svijet još neistraženih mogućnosti.

U biblijskim tekstovima stupovi također nose različite poruke. Kada je Abraham sa svojom obitelji pobjegao pred uništenjem Sodome i Gomore, nisu svi ostali živi. Lotova supruga nije poslušala anđeoske naputke „neka se ne osvrće“ prema onome što ostavlja za sobom i rezultat je bio njezino trenutačno pretvaranje u „stup od soli“. To definitivno nije dobar stup. Lotova supruga nije išle prema naprijed, umjesto toga ona se je okrenula prošlosti i tako je propustila novu budućnost koju im je Bog ponudio.

Drugi biblijski stupovi su pozitivniji. Kada su Židovi napuštali Egipt kroz pustinju su ih vodila dva božanska stupa – stup od oblaka danju i stup od ognja noću. Božji stupovi su uvijek u pokretu. Oni Božji narod vode prema naprijed. Oni ne zaustavljaju napredak, nego ga potiču. Da bi došli do Obećane zemlje Židovi su trebali ostati uz Boga, koji je neprestano bio uz njih i koji ih nikada nije napuštao, te koji ih je neprestano vodio prema naprijed.

Kada se Isus obraća mnoštvu u svojoj Besjedi na Gori, njegova je publika dominantno židovska. Sve ono što je Isus spominjao kroz Blaženstva bilo je prepoznato i u židovskim knjigama mudrosti.

Ali uz jednu razliku.

Isus nije nigdje obećao da će ova djela i stavovi biti od koristi onima koji ih budu prakticirali na ovome svijetu. Kod učenja kojih su se držali Židovi činjenje dobra općenito je rezultiralo opipljivom nagradom. Dobra djela osiguravala su i dobre nagrade. Ali Isusova Blaženstva se ne povezuju s konkretnim nagradama. Dapače, Isusova Blaženstva upozoravaju da ovaj svijet ne će uvijek prepoznati pravdu i pravednika. Isus svoj pogled baca prema Kraljevstvu Božjem, Isus gleda prema vremenu božanskog ispunjenja, kada će djela i stavovi onih koji tuguju, koji su krotki, koji su pogođeni nepravdom, koji su milosrdni, koji su čista srca, koji su mirotvorci, koji trpe progonstvo zbog pravde, pronaći svoju nagradu u Kraljevstvu Božjem.

I onda im Isus govori da su „sol zemlje“.

Dva od najvažnijih kemijskih spojeva koja naše tijelo troši svakako su voda i sol. H20 i NaCl. Isus često spominje vodu, a danas govori o soli.

Zašto Isus želi da mi budemo kao sol?

Sol začinjava i čuva. Ali biti „sol“ nije uvijek dobro. Pa zar nije Lotova žena postala „stup soli“, kažete vi?! Koja je to vrsta soli o kojoj Isus govori dok nas poziva da krenemo put Kraljevstva Božjeg?

Ako želimo razumjeti što je Isus mislio pod „sol“, naravno kao nešto pozitivno, onda bismo, čini mi se, trebali „slanost“ povezati s „pokretljivošću“. Trebali bi zamisliti sebe kao – pokretni stup soli.

Ili ono što je nama danas tako blisko – soljenka na stolu.

Soljenka koja je uvijek pri ruci, koja je lako pokretna, koja je lako dostupna, koja je na korist svima, u svakom slučaju i u svako vrijeme.

To Isus želi da mi budemo. Soljenke.

Pristupačni. Dostupni. Uvijek pri ruci.

Sposobni pomaknuti se i dospjeti tamo gdje nas ponajviše trebaju.

Isus je uvijek govorio o Kraljevstvu Božjem kao o nečemu što je u isto vrijeme bilo ispunjeno njegovom prisutnošću, a ujedno je bilo i stvarnost koja tek ima nastupiti. Živjeti u Kraljevstvu Božjem, „sada“ i „ne još“, zahtjeva od nas, Kristovih sljedbenika da uvijek budemo „u pokretu“, u pokretu prema sutrašnjici koja nam još uvijek nije otkrivena.

Mi smo pozvani „začiniti“ tu budućnost radosnom vijesti Evanđelja, djelujući kao sol ovome svijetu koji žudi osjetiti okus Božje moći i prisustva.

Stupovi Kraljevstva Božjeg ne mogu se pronaći u nepomičnim kamenim utvrdama, nisu to „Heraklovi stupovi“ izvan kojih nitko ne smije isploviti.

Stupovi Kraljevstva Božjeg ne mogu se pronaći u rutini nedjeljnih „reda radi“ odlazaka u crkvu, u održavanju tradicije, jer „su to tako držali i moji stari“, u vjeri koja Boga drži u pričuvi za krizne situacije.

Naša vjera nije nepomična, ukopana. Mi nismo stupovi od soli.

Mi smo pomični stupovi soli, mi smo soljenke, koje idu u svijet, koje kreću prema budućnosti, koje nude svijetu okus Kraljevstva Božjeg, ma gdje god išli i ma koga god susreli na svom putu.

Mi Isusa ne nalazimo u kamenim stupovima ili u okamenjenoj vjeri koja se više nije u stanju pomaknuti prema budućnosti. Isus nas poziva da krenemo naprijed, prema Kraljevstvu kojeg on ispunjava, prema Kraljevstvu koje nam se zauvijek nudi.

Isus nas poziva da mu se pridružimo na njegovom putovanju ovim našim svijetom i da sa sobom ponesemo slanu dobrotu i radost Evanđelja kako bi ga svatko, koga na tom putu susretnemo, mogao okusiti.