Marta i Marija postale su simboli za dva moguća stava prema životu, za dvije sile u čovjeku i u čovječanstvu kao cjelini, za dva oblika zabrinutosti.

Marta je zabrinuta.

Marta brine za “mnogo stvari” ali sve te stvari imaju svoj kraj.

One su preliminarne, prolazne i prijelazne.

Marija brine samo oko “jedne stvari” koja je beskonačna, krajnja i trajna.

Martin put, njezin način razmišljanja nije nam mrzak. Naprotiv, to je način, to je put kojim hodi ovaj naš svijet i po kojem i funkcionira. To je pokretačka snaga koja održava i obogaćuje društveni i gospodarski život.

Bezbroj je briga u našim životima koje zahtijevaju našu pozornost, predanost, našu strast. Ali one ne zahtijevaju od nas beskonačnu pozornost, bezuvjetnu predanost i krajnju strast. One jesu važne, često jako važne, i za vas i za mene i za čitavo čovječanstvo. Ali one nisu krajnje, ultimativno važne.

I zato Isus i hvali Mariju, a ne Martu.

Marija je izabrala “ono parvo”, izabrala je ono što čovjeku treba, jedinu stvar koja ima konačan značaj za čovjeka.

Što je to ili što to znači brinuti o nečemu?

To znači da smo u to uključeni, da je dio nas u tome, da mi u tome sudjelujemo sa svojim srcem. A znači čak i više od toga. Ono upućuje na način na koji smo mi u to uključeni, a uključeni smo s uznemirenošću u svome srcu.

Zabrinutost i nemir. Zebnja i tjeskoba. Kad god smo angažirani u nečemu, uključeni u nešto, mi imamo sve te osjećaje u sebi.

Toliko je stvari koje nas zamaraju, stvari koje izazivaju naše suosjećanje ili strah. Užas čak. Ali one nisu naša stvarna briga – one ne stvaraju u nama taj nagon, nagon prepun mučne tjeskobe koja je uvijek prisutna kada smo u svezi nečeg iskreno i ozbiljno zabrinuti.

Što nas to brine tijekom jednog našeg radnog dana, od trenutka buđenja do trenutka kada krajem dana zaspimo, pa čak i dalje od toga, kada nam se naše tjeskobe pojave i u našim snovima?

Mi smo zabrinuti zbog svog posla. On je temelj naše egzistencije. Možemo ga mi voljeti ili mrziti, možemo ga držati za svoju dužnost ili kao ljutu potrebu ali tjeskoba nas zgrabi kad god osjetimo da smo na rubu svojih snaga ili kada nam pada učinkovitost ili kada se borimo sa svojom lijenošću ili s opasnošću od mogućeg neuspjeha a da ne govorimo kako nam je ako nam prijeti gubitak posla.

Brinemo se u svezi naših odnosa s drugim ljudima. Nismo u stanju zamisliti svoj život bez njihove naklonosti, njihovog prijateljstva, njihove ljubavi … zabrinuti smo i često očajni kada pomislimo na ravnodušnost, na izljeve bijesa i ljubomore, na skrivenu i često otrovnu netrpeljivost koju otkrivamo kako u sebi tako i u onima koje volimo. Tjeskoba od pomisli da bismo ih mogli izgubiti, da bismo ih mogli pozlijediti, da nismo možda vrijedni njihove ljubavi, uvuče se u naša srca i čini našu ljubav nemirnom.

Zabrinuti smo za sebe same.  Osjećamo se odgovornima za svoj razvoj prema zrelosti, prema snazi u životu, razumu u glavi i savršenstvu u duhu.

U isto vrijeme žudimo za srećom, zabrinuti smo u svezi svojih zadovoljstava i onih trenutaka koje nazivamo „jo’ da mi se je dobro zabavit“, a to kod nas danas izaziva izuzetno veliku brigu.

Naša tjeskoba nas obuzima kada se pogledamo u zrcalo ili kada drugi sude o nama. Osjećamo da smo donijeli krivu odluku, da smo krenuli krivim putem, da smo pogriješili pred ljudima i pred sobom samim. Uspoređujemo sebe s drugima i osjećamo se u odnosu na njih manje vrijedni, te bivamo frustrirani i depresivni.

Uvjereni smo da smo potratili svoju sreću pregrčevito je tražeći i brkajući sreću sa zadovoljstvom ili što nismo bili dovoljno hrabri i što nismo ugrabili pravi trenutak i donijeli odluku koja bi nas dovela do sreće.

Ne smijemo također zaboraviti višu brigu, najprirodniju i najuniverzalniju brigu svega što živi, a to je briga za očuvanjem života – briga za kruh naš svagdašnji, briga o sigurnosti.

Još do nedavno, zapadno je društvo skoro pa zaboravilo ovu brigu. Danas, briga za hranom i odjećom i krovom nad glavom, briga o sigurnom životu, tako je opet snažna u većem dijelu čovječanstva da je uglavnom potisnula sve ostale ljudske brige i uvukla se je u glave svih slojeva društva.

Ali netko će se sigurno zapitati, pa zar mi nemamo i važnijih briga od ovih u svom svakodnevnom životu?

Jesu li to brige o „jedinom što je potrebno“ i o onome što je izabrala Marija?

Ili su to najviši oblici onoga što Marta zastupa?

Jesmo li mi još uvijek, poput Marte, zabrinuti za “mnogo toga” čak i kad smo zabrinuti oko velikih i plemenitih stvari?

Izbjegavamo li mi uistinu tjeskobu kada smo zabrinuti u svezi masovne društvene mizerije i društvene nepravde, koja kada je usporedimo sa svojim relativno favoriziranim stanjem, nagriza našu savjest i onemogućava nam slobodno disati dok gledamo i slušamo jad i muku milijuna ljudi diljem svijeta?

I jesmo li svjesni agonije onih koji žele iscjelivati, ali znaju da je prekasno?

Onih koji žele podučavati, a suočavaju se s glupošću, zloćom i mržnjom?

Onih koji bi vodili ali koji su umorni od ljudske ravnodušnosti, od bolesnih ambicija svojih oponenata, loše vođenih institucija i opće nebrige za bilo što?

Sve su te tjeskobe veće od onih u našem svakodnevnom životu.

A znate li kolika je tjeskoba kada biste željeli krenuti novim putem, a svi su oko vas protiv? Jeste li ikada iskusili nepodnošljiv osjećaj praznine kada ste se nakon predanog rada suočili s grubošću, zloćom i brigama svakodnevice?

Ni sve ovo nije ona „jedna stvar“ koju trebamo, a na koju je Isus upozorio kada je govorio Marti.

I ovaj svijet, svijet zapadne civilizacije i demokracije, svijet kvazi kršćanstva, konačno uviđa da tisućljeće ljudske aktivnosti s kojom se je toliko hvalio, od Amerike do Europe, nije bilo „ono jedno potrebno“. Sva znanost i najnovija tehnološka dostignuća, sav novac i sva umjetnost, sada tako zorno vidimo, nije bilo „ono jedno potrebno“.

Zašto, pita se današnji čovjek, zašto je toliko stvari o kojima vodimo brigu, povezano sa tjeskobom?

Mi im se predajemo, predajemo im svoju snagu, svoju strast, jer inače ništa ne bismo postigli. Ali zašto smo onda nemirni u dubini svojih srdaca i zašto Isus kaže da su nevrijedni naše brige?

Zato što nam se mogu oduzeti!

Sve to, prije ili kasnije, dolazi svome kraju. Sve naše brige su s rokom trajanja. U našem kratkom životnom vijeku mnoge naše brige već su odavno nestale, a nove koje su nastale također će nestati. Mnoge velike brige iz prošlosti su nestale, a još mnogo njih doći će svome kraju, prije ili kasnije. Zakon prolaznosti vlada i s našim najvećim brigama. Doći će vrijeme, možda i ne tako daleko, kada će sve naše brige završiti. Skončati.

Ali mi se uporno brinemo oko svojih preliminarnih briga kao da su konačne i vječne. I one nas drže u svom stalnom stisku pa makar se samo i na trenutak željeli osloboditi.

Svaka briga je tiranska i želi čitavo naše srce i čitav naš um i svu našu snagu. Svaka naša briga pokušava postati naša konačna briga – naš “bog”.

Briga oko našeg posla često i uspjeva postati naš “bog” ili briga za društvenim statusom ili briga u svezi našeg zadovoljstva. 

Briga oko znanosti uspjela je postati “bog” čitave jedne ere u povijesti.

Briga oko novca postala je još važniji “bog”.

Ali sve ove brige imaju svoj kraj, svoj završetak.

One se među sobom sukobljavaju, one opterećuju našu savjest, jer mi nismo u stanju izići u susret i udovoljiti svima njima.

I što mi tada radimo?

Pokušavamo zaboraviti sve svoje brige i postajemo cinici – cinički nezabrinuti.

Mi donosimo odluku – “više nas ništa nije briga”, osim možda tu i tamo, povremeno, za nešto, ali svakako – ne ozbiljno.

Pokušavamo ne brinuti ni o sebi ni o drugima, niti o svom poslu, niti o svojim zadovoljstvima, niti o svojim potrebama, niti o svojim luksuzima, niti o društvenim, a niti o političkim temama, ni o ljepoti, ni o znanosti.

Čak nam se čini da u tome ima nečeg herojskoga.

Ali jedno je istina – to je samo alternativa situaciji apsolutne zabrinutosti. Nezabrinutost ili apsolutna zabrinutost – to su samo alternative. 

Cinik je zabrinut, strastveno zabrinut, oko jedne stvari, oko svoje – nezabrinutosti. 

Dakle koja je to “jedna stvar” koju trebamo?

Koji je to naš konačni prioritet?

Koja je to “prava stvar” koju je Marija izabrala?

Ta “jedna stvar” koja je potrebna jest biti zabrinut do kraja, bezuvjetno, beskrajno.

Tako je Marija brinula.

To je Marta osjetila i to ju je ljutilo.

To je Isus hvalio kod Marije.

Kada čovjek to shvati onda sve te prolazne brige uistinu postaju ono što i jesu – prolazne.

Sve se čini isto, a sve je opet drugačije.

Mi i dalje brinemo oko svih onih stvari, ali sada drugačije.

Tjeskobe više nema. Nestala je.

Međutim tjeskoba i dalje postoji. Skriva se i nastoji se vratiti.

Ali njezina je moć slomljena. Ona nas više ne može ugroziti.

Sve možemo izgubiti ali onu “jednu stvar” koja nam treba – ne možemo.

Nitko nam je ne može oduzeti.

To je Isus Krist. To je Božja Riječ.

Nema ničeg lošeg u Martinom pripremanju hrane, u Martinoj gostoljubivosti. Neko se mora „u’vatit i metle, uzavrit’ vodu, očistit’ kapulu“. Na taj način ljudi pokazuju svoju ljubav i dobrodošlicu, svoju brigu. U tome nema ničeg lošeg, dapače u tome je nešto esencijalno. U pripremi kruha, u točenju vina, u volontiranju u pučkoj kuhinji, u pečenju kolača za dom staraca …

Marta čini dobru stvar.

Marta čini ono što je nužno.

Marta služi.

Ali ako mi pokušavamo činiti sve ove, pa i najplemenitije stvari, odvojeno od Božje Riječi, odvojeno od vizije koja dolazi od Boga, odvojeno od Isusa Krista, onda će nas, prije ili kasnije, taj posao slomiti.

Satrat’ će nas.

Uništiti.

Današnja Crkva griješi stvarajući neravnotežu u svojem poslanju. Iz dana u dan, svjedoci smo, Katolička Crkva se sve više i više pretvara u globalnu NGO – nevladinu udrugu, koja ima za primarni cilj rješavanje humanitarnih kriza, migracijskih fenomena, klimatskih promjena, političkih sukoba, društvenih odnosa… a to nije temeljna zadaća Kristove Crkve.

Temeljno je poslanje Kristove Crkve propovijedanje Radosne vijesti svemu stvorenju, a to je da je Krist uskrsnuo kako je rekao i spašavanje zabludjelih duša od vječne propasti.

Sve ostalo je sekundarno. Sve ostalo je ono što Marta čini.

Marija je izabrala slušati Riječ. I to je ono temeljno. Primarno.

Isus, živa Riječ, je prisutan, baš tu u kući. I ako Marija namjerava ljubiti Boga i voljeti bližnjega, ako ona misli pokazati gostoljubivost strancu i voditi brigu o nekome tko je u potrebi, onda sve ovisi o Bogu i o slušanju i o povjerenju u Božju Riječ.

Ako čovjek nema viziju onoga što Bog čini, onda ga život uništi.

Marija sjedi Isusu do nogu i sluša njegovu Riječ, sluša Božju viziju.

Bez te Riječi mi ne možemo dalje, mi ne možemo, poput Marte, pripremati gostoprimstvo za druge. Jer na koncu će nas sav taj posao, sav taj naš silni trud izmoriti, postati ćemo ljuti što je sve palo na naša pleća, biti ćemo iscrpljeni i na kraju dotučeni.

Ali s Božjom Riječi u svom srcu biti ćemo u stanju pripremati obroke za gladne, biti ćemo u stanju njegovati bolesne, pružati gostoprimstvo putniku namjerniku i moći ćemo, usprkos svim problemima i brigama, koje život bude stavljao pred nas, moći ćemo ljubiti i živjeti u ime Kristovo.

Pomozimo Marti i onda sjednimo zajedno s Martom i Marijom Isusu do nogu.