Sve mi se nekako čini kako se sve više i više zavlačimo i zatvaramo u svoje domove. Nekada je dom bio mjesto gdje bi se dolazilo na počinak, a svaki slobodan trenutak bi se koristio za šetnju, izlete, đir, balote, kino, utakmice … Danas su izlasci sve rjeđi i mi se sve više zatvaramo u odnosu prema izvanjskom svijetu. Nije naš dom više kula nego je postao prava tvrđava.

Čak i kada nam se pruži neka zanimljiva prigoda izići vani mi to rijetko upražnjavamo. Malo smo izgubili naviku izlaženja ali uglavnom nije nas ni briga.

Sve svoje zabave, sve svoje fešte, sve svoje igre i proslave održavamo iza svoja četiri zida. Okružili smo se silnom količinom moderne tehnologije koja nas zabavlja, ili se to nama barem tako pričinja, a brzi internet nas je definitivno odvikao od izlazaka.

Ono vrijeme koje smo nekada provodili na Rivi, Pjaci, ispred kuće, „na zidiću“, sada provodimo ispred monitora, na Facebooku ili na „chatu“.

Danas se naš svijet sastoji od dvije različite polovice. Nalik je jabuci koju smo presjekli sjekirom. Jedna polovica je naš posao ili škola ili bilo koji oblik djelatnosti kojeg moramo obavljati, a druga polovica je ono što smo slobodni činiti, a to danas uglavnom činimo kod kuće.

Sa svih strana nas obasipaju porukama: „Uredite svoj dom! Opremite svoj dom! Održavajte svoj dom! Uživajte u svome domu! Brinite o svojem domu!“

Naravno sve se tolerira osim poruke da ste „za dom spremni“.

Vaš dom otkriva tko ste i što biste željeli biti. Najprije, uredite svoj dom po svojoj slici i prilici, a onda vam vaš dom uzvrati uslugu i vi sve više postajete nalik svome domu. Vi posjedujete svoj dom, a vaš dom posjeduje vas.

Posjedovati svoj dom početna je točka svakoga od nas. Ali nije sve u posjedovanju doma. U životu postoje stvari koje su važnije od posjedovanja vlastitog doma. Jer ako se vodimo logikom posjedovanja naš će dom, prije ili kasnije postati obična roba kojom se trguje.

Prodaja. Rasprodaja. Izdaja.

Mi Hrvati svoj smo dom i svoju domovinu sveli na razinu nekretnine.

Prodaja. Rasprodaja. Izdaja.

I kako onda dalje?

Što ako vam kažem da je bitnije postati dom nego imati dom?

Naš dom nisu samo četiri zida koja nas okružuju. Nisu to granice države u kojoj živimo.

Postoji dom koji se nalazi u svakome od nas.

Možda smo svjesni njegovog postojanja i zadovoljni smo, ili smo ga možda zanemarili, ne boravimo u njemu, bježimo iz njega.

Možda se je netko neželjen uselio u njega.

Ili ako još nije tek što ne će.

Možda bi se trebali zamisliti i zabrinuti tko to boravi u našem domu.

Unutarnjem a i onom izvanjskom.

Ili nas nije briga?

Jedan od razloga zašto je bitan naš dom jest taj da Bog želi biti naš gost.

Kako u unutrašnjem našem domu isto tako i u našoj domovini Hrvatskoj.

Sjetite se obećanja kojeg je Isus dao na Posljednjoj Večeri koje čitamo u današnjem Evanđelju: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.“

Otac i Sin će doći i s njima zajedno, kao i uvijek, doći će i Duh Sveti.

Sveto Trojstvo želi prebivati unutar svakog od nas. Na taj način prebiva i u našoj zemaljskoj domovini.

Jesmo li im osigurali smještaj ili za njih u nama, i uokolo nas, nema mjesta?

Jer smo svoju dušu „rentali“, možda čak i prodali, đavlu a domovinu smo prepustili ovome svijetu i njegovim gospodarima?

Možda je naš unutarnji dom od poda do plafona ispunjen, pretrpan stvarima koje su se godinama nakupljale: brigama, ovisnostima i ljutnjom koje su zatrpale prostor gdje bi Bog trebao biti.

Možda smo svoj unutarnji dom ispunili u cijelosti samim sobom.

Možda smo puni sebe i nismo ostavili prostor za Boga.

Ako smo to učinili sa svojom dušom što smo mogli očekivati da će se dogoditi s našom domovinom? Ispraznili smo je od Boga i od naše braće, koja su otišla trbuhom za kruhom, a natrpali smo je smećem ovoga svijeta koje nas sve više guši svojim smradom.

Kao kršćani trebali bi više raditi na čišćenju nego na punjenju, više na pražnjenju nego na prikupljanju.

Ali je najbitnije pitanje od čega se čistimo i čime punimo. I sebe i svoju Hrvatsku.

Nažalost ovo naše društvo samo vodi računa o stjecanju.

Ali Boga ne zanima što smo stekli, što činimo, koliko posjedujemo.

Boga zanima – tko smo.

Bog želi naše društvo, naše prijateljstvo, našu ljubav.

Čudno je to da Bog želi biti naš gost, jednako kao što je čudno da je Isus rođen u Betlehemskoj štalici. Da čudno je ali je istinito. Nama to djeluje čudnim, ta Božja želja, pa se mi njoj opiremo, ignoriramo je, pokušavamo Sveto Trojstvo zadržati na što većoj udaljenosti.

Šteta, jer naš unutarnji dom može biti kraljevska palača koja bi mogla ugostiti samog Krista Kralja.

Možda on nama sliči na neku neuglednu sobicu ali Bog baš nju traži za svoj boravak na ovome svijetu.

Ako želimo prihvatiti tog posjetitelja moramo se promijeniti.

Moramo postati Kristu nalik.

Ali opasno je imati Boga za gosta.

On dolazi s ognjem Duhova i sažiže, spaljuje sve ono što se je nagomilalo u nama i što je zatrpalo naš unutarnji dom.

Spaljuje svo to smeće ovoga svijeta koje nas iz dana u dan ubija svojim smradom.

Bog stvara svoj prostor u nama, u našem domu, prostor ne samo za svoju božansku neizmjernost, nego i za sve Božje prijatelje, prostor za sve one koji Isusa Krista prihvaćaju za svojega Iskupitelja i Spasitelja.

Kada mi ugostimo Boga u sebi, u svom unutarnjem domu, i kada ga jednako tako ugostimo i u svojoj domovini, onda nam je lako pozdraviti sve ljude koji u Kristu postoje i žive, koji Krista prihvaćaju kao svojega Kralja.

Kada mi pozdravimo Boga kao svoga gosta u svome unutarnjem domu onda mi pozdravljamo gomile gladnih Kristove ljubavi, one bezbrojne koje je ovaj svijet odbacio, a koji ga prate u korak.

Jesmo li u stanju biti prijatelj Bogu koji traži da očistimo svoj dom u kojem on namjerava boraviti?

Jesmo li u stanju otvoriti širom vrata svojega unutarnjeg doma, vrata svoje domovine, ne samo silnom i slavnom Bogu, nego svima onima koji Krista ljube i njega slijede?

Kada to učinimo tada će naš unutarnji dom postati ne mjesto u kojem ćemo se zatvoriti i začahuriti i ne način na koji ćemo izbjegavati život i misliti isključivo na sebe.

Naš će unutarnji dom, a s njim i naša domovina, tada postati mali djelić neba, mjesto mira kojeg nam sam Bog daje.