Zato i slijedimo ovog Pastira, jer znamo da nas cijeni više od svog vlastitog života.
Kako odrediti koga slijediti?
Kako razlikovati vjerske, političke i ostale svekolike grabežljivce, varalice i šarlatane od onih koji uistinu zbore Istinu?
Isus dolazi i ukazuje nam na konačni test: hoće li Pastir položiti svoj život za nas?
Neki bi kršćani najradije vjeru promatrali kao nekakvu intelektualnu vježbu, koja ne ide dalje od prihvaćanja određenih (samo nekih) istina koje je Bog objavio.
Drugi bi kršćani željeli koristiti vjeru kao oruđe pomoću kojeg bi manipulirali i samim Bogom prema svojim zamislima i koji bi mijesili i preoblikovali Božju volju prema svojim osobnim željama.
Slika pastira i njegovih ovaca, iz ovo nedjeljnog Evanđelja po Ivanu, vodi nas dalje, iznad takvih mehaničkih i sebičnih koncepcija vjere.
Vjera je stvar pripadanja.
Temeljno pitanje, kada je u pitanju vjera, glasi: „Kome ti pripadaš?“
Jednom kada se ovo pitanje postavi onda se Isusove riječi ne mogu prihvatiti temeljem ljudske argumentacije i ljudskog razmišljanja.
Mi Isusovu riječ možemo prihvatiti samo zato što prihvaćamo – Njega – Isusa.
Oni koji traže da ih se uvjeri nikada se ne će uvjeriti, jer oni žele samo znanje.
Znanje bez pripadnosti.
Bez opredjeljenja.
Znanje koje osoba posjeduje zahtjeva cijenu opredjeljenja – pripadanja, jer inače to znanje ne dopire dalje od površnih dojmova.
Naše iskustvo s ljudskim prijateljstvom to potvrđuje. Jedino ukoliko se potrudimo prihvatiti drugu osobu u samu dubinu svoga života, a to je osjećaj pripadanja njoj ili njemu, mi možemo reći kako nju ili njega poznajemo.
Bez te pripadnosti, bez takvog opredjeljenja, naše ljusko znanje ne može prodrijeti u nutrinu osobe, jer nam nije ni stalo do tih dubina u toj osobi.
Isus ne samo što kaže da njegove ovce njega znaju i čuju njegov glas, nego on njih pozna i daje im život vječni.
Pišući u BBC NEWS MAGAZINE, Denise Winterman izvještava:
„Rođenja, smrti i vjenčanja. To su postali jedini događaji koji uvode većinu ljudi, u Ujedinjenom Kraljevstvu, kroz crkvena vrata ovih dana, a za neke je i to previše. Međutim to ne sprječava većinu nas nazivati se kršćanima. Više od polovice Britanaca govori da oni vjeruju u Boga, usprkos što samo jedan od sedmorice uistinu je nazočan kršćanskoj službi u crkvi svakog mjeseca.“
Čini se da dok ljudi s jedne strane teško odlaze u crkvu, s druge strane voljni su prepoznati Boga. Skovana je i zgodna fraza za ovu većinu koja je odsutna – BELIEVING WITHOUT BELONGING – vjerovati, a ne pripadati.
U današnjem post modernističkom društvu ljudi žele sve po svojim uvjetima, što uključuje i kršćanstvo. Ljudi su navikli na trenutačna zadovoljstva, naučili su se imati ono što žele, kada to žele, a da se pri tom puno ne namuče. Neki vide svoju vjeru na isti način.
Biti povezan s kršćanstvom nije problem za većinu ljudi. Problem nastaje kada se od tih ljudi nešto traži, kada se od njih traži neka žrtva.
Prvi korak za dovesti ljude da se uključe u crkveni život jest da oni počnu razmišljati o Bogu. Veliki broj ljudi poistovjećuje se s kršćanstvom čak i ako ne idu u crkvu ali često kada nevolje navale oni posustanu u svojoj vjeri.
Drugi korak je dovesti ih do razmatranja o tome koliko će ih njihova vjera stajati. To je veliki iskorak za većinu ljudi.
To je onaj trenutak kada trebaju nešto vraćati.
Ali današnji čovjek preferira tzv. „mutno kršćanstvo“.
Želi držati sve opcije otvorenima.
Tada ljudi ne moraju previše razbijati glavu o životu i nitko ih ne tjera iz njihove sigurnosne zone.
To je daleko lakše nego ići putem kojim se rjeđe hodi.
Ukoliko vjeru prigrlite snažno i ozbiljno onda vi morate vjerovati u neke čudne stvari.
Potpuno odbaciti vjeru znači suočiti se s posljedicama, sa činjenicom da je smrt uistinu kraj, a to mnoge ljude brine.
Dakle, ljudi žele imati „vezu“ s kršćanstvom, a ne samo kršćanstvo.
Kada se nešto zahtjeva od njih onda oni osjećaju kao da im se nešto nameće. Ljudi radije hode linijom manjeg otpora i ne žele razbijati glavu „teškim temama“.
Mnogi ljudi žele se smatrati kršćanima, a ne žele preuzeti kršćanstvo u punini. Žele biti kršćani bez doktrina, bez prihvaćanja moralnih postulata, bez njegove stege i bez pridruživanja vjerničkoj zajednici.
Međutim kršćanstvo je ekleziastička stvarnost, a ne nekakva usamljenička potraga koju danas tako snažno promovira New Age kultura. Život autentične kongregacije vitalan je za kršćansku vjernost.
Jasno i glasno – nema istinskog vjerovanja bez pripadanja kršćanstvu. Kršćanstvo je po definiciji pripadanje – pripadanje Kristu i pripadanje Kristovom narodu.
Kristov narod pripada zajedno lokalnoj župi, vjeruje zajedno, sluša Riječ Božju zajedno, pjeva zajedno, moli zajedno, raste zajedno, tuguje zajedno, slavi zajedno i evangelizira zajedno.
Ovdje je ključna riječ – ZAJEDNO.
„Vjerovati a ne pripadati“ pristup je koji svodi vjeru na moje osobne želje i na moje osobne prohtjeve, a to se onda sve svodi na konverzaciju i odnos između – „MENE i MENE“ – i ništa više.
Soren Kierkegaard to jako lijepo i jednostavno objašnjava. On kaže:
„Bibliju je jako lako razumjeti. Ali mi smo kršćani grupa spletkaroša i varalica. Pravimo se kako nismo u stanju razumjeti Sveto Pismo, jer jako dobro znamo kako onog trena kada shvatimo Sveto Pismo onda smo obvezni djelovati sukladno s njim. Uzmite bilo što iz Novog Zavjeta i zaboravite sve osim obveze da će te djelovati u suglasju s tim. Bože moj, reći ćete, ako to učinim uništiti ću čitav svoj život.
U tome leži stvarno mjesto kršćanske naobrazbe. Kršćanska naobrazba bez Svetog Pisma je laž, laž koja govori kako možemo biti dobri kršćani ne dotičući Bibliju svojim rukama.
Da, bojimo se pasti u ruke živoga Boga, ali još je strašnije biti sam s Novim Zavjetom, jer iz njega govori sam Bog, a riječi Dobrog Pastira nisu riječi lagane“.
