Pismoznanci i farizeji dovedoše Isusu ženu koja je bila zatečena u preljubu i postaviše je u sredinu.

Htjedoše biti sigurni da optužba ne će biti „rekla-kazala“, pa rekoše Isusu da su je uhvatili „na djelu“.

I podsjetiše Isusa na Mojsijeve riječi da takvu ženu treba kamenovati.

“Što ti na to kažeš?”

Naravno nisu oni doveli ženu Isusu kako bi poštivali Mojsijev zakon, nego su je doveli kako bi uvukli Isusa u stupicu.

U biti Mojsije o ovome govori daleko više nego što su oni naveli.

„Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela.“

(Ponovljeni zakon 22,22)

Farizeji su očito nešto iz ovoga zakona zaboravili.

Doveli su ženu ali gdje je čovjek?

Možda je pobjegao prije nego što su ga uspjeli uloviti.

Možda je bio neka „poznata faca“, pa su se bojali upetljati ga u svoje smicalice ili je i onda kao i danas vrijedilo nepisano pravilo da se za ove stvari uglavnom sva krivnja svaljuje na ženu?

“Što ti na to kažeš?”

Ako Isus kaže „Kamenujte je!“, doći će u sukob s Rimljanima zato što je uzeo zakon u svoje ruke.

Ako kaže „Pustite je!“ imati će problema sa Židovima, jer ide protiv Mojsija.

Što Isus čini?

Isus se prigiba i svojim prstima piše po tlu.

Čini se da ignorira optužbe protiv te žene ali i svu tu aroganciju i lažnu pravednost njezinih tužitelja.

Čini se da Isus ignorira i veliki broj današnjih nepravdi.

Rad nedjeljom, psovke, enetsko manipuliranje, istospolne brakove, milijune pobijene djece u pobačajima?

Trgovanje drogom, progon kršćana, seksualno iskorištavanje djece, izbacivanje križa iz javnih prostora?

Ali dan će doći kada će On ustati i suditi će za sve  nepravde i za sve grijehe naše.

Nakon njihovih navaljivanja da im odgovori on usta i reče: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”

Te se ponovno sagnu i stade pisati po drugi put po tlu.

Ne samo jednom nego je Isus svojim prstom po tlu pisao dva puta.

I to nije bilo prvi put da je Bog pisao svojim prstom.

U pozdravnim riječima Mojsiju Bog podsjeća Izraelce da je Deset zapovijedi Božjih napisano prstom Božjim.

Kada je Mojsije primio Deset zapovijedi napisanih prstom Božjim on ih je bacio i polomio, a sve zbog zlatnog teleta kojem su se Izraelci klanjali dok je on boravio na Sinaju.

U svom pozdravnom obraćanju Mojsije podsjeća Izraelce da je Bog sačinio nove ploče sa zapovijedima.

Bog piše svojim prstom dva puta kada daje Mojsiju Deset zapovijedi i Isus piše svojim prstom dva puta kada ovu ženu optužuju za preljub.

Dva puta Bog piše kada nam daje svoju Riječ.

Najprije u Starom Zavjetu, pa zatim u Novom Zavjetu.

Isus piše i daje odgovor.

Neočekivan odgovor.

Mislili su da Isus može dati samo jedan od dva moguća odgovora – ili je kamenujte – ili je nemojte kamenovati. Ali Isusov odgovor je potpuno neočekivan.

Onog dana kada Isus bude sudio, u onaj veliki dan, biti će zasigurno jako puno neočekivanih odgovora.

I više ne će biti mogućnosti uzmaka, ni argumentiranja svojih postupaka. Presuda će biti konačna.

Biti će nekih neočekivanih Isusovih odgovora na naša pitanja ali ono što je bitno imati na umu jest da će Isusovi odgovori biti konačni. I ne će biti moguće otići od Isusa kao što to Farizeji učiniše.

Isus ustaje po drugi put i govori ženi: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Isus ne odobrava ono što je žena učinila. On ne kaže: „To što si učinila i nije toliko loše, pa ne vodi brigu.“ Ne, od žene se traži pokajanje, jer mi u Kristu uvijek imamo drugu šansu. Nema osuđivanja.

„Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“ (Rimljanima 8,1)

I još jedna utjeha: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan.“ (2. Timoteju 1,12)

Netko divno napisa: „Oh, kako želim da postoji jedno predivno mjesto, nazvano zemlja novog početka, gdje bismo mogli sve naše pogreške i sve naše boli i sve naše bijedne sebične tuge odbaciti kao stari pohabani kaput pred vratima i nikada ga više na sebe ne obući“.

Dragi prijatelji u Kristu, uistinu postoji takvo mjesto gdje možemo sve početi ispočetka. U Isusu mi imamo tu novu šansu.

“Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

….

Koliko je samo ironije u ovoj situaciji.

Pismoznanci i Farizeji čine ovoj ženi najveću moguću uslugu koju su joj mogli učiniti. Dovode Isusu veliku grešnicu. Dovode je Isusu kako bi je ovaj osudio, a njoj umjesto osude biva oprošteno. Tko zna je li se ikada zahvalila svojim tužiteljima?

I tko je stvarni sudac?

Ne samo u njezinoj situaciji nego i u našim situacijama?

Isus ne kaže da ovu ženu ne treba kamenovati, Isus jednostavno ističe da onaj koji bi to trebao učiniti da bi taj morao biti bez grijeha.

A samo je jedan koji može suditi o našoj vječnoj sudbini.

Taj jedan je Isus.

Sveti Pavao kaže: „Jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.” (Djela 17,31)

Samo Krist može suditi u svojoj pravednosti po svojoj smrti i uskrsnuću.

Jedini koji može donijeti konačnu presudu ljudskoj rasi jest onaj koji je živio s nama i koji nikada nije griješio.

Isus kaže: „Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.” (Ivan 5, 22-23)

Ne samo da Isus kaže da je sav sud predan njemu i nikome drugom, nego on nam daje vrijeme i mjesto gdje će nam suditi.

Isus kaže: „Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan.“ (Ivan 12, 48)

Sveti Pavao nas podučava: „Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.“

(1. Korinćanima 4,5)

Nije na nama govoriti kome je u Raj a kome u Pakao.

Bog će to obaviti i to u onaj Sudnji dan.

Isus je pisao po tlu.

Isus i danas piše.

Sveto Pismo ne navodi da Isus i danas piše.

Ali po Jeremiji mi znamo da Bog zapisuje grijehe svojim prstom.

„Judin grijeh upisan je željeznom pisaljkom, urezan dijamantnim vrškom u pločicu njihova srca i u rogove njihovih žrtvenika.“ (Jeremija 17, 1)

Jeremija još dodaje: „O Jahve, nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.“ (13).

Možda je Bog tog dana u prah upisivao imena svojih tužitelja. „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah povratiti“. Koja apsurdna situacija, ljudi nastali od praha zemaljskoga debatiraju s vječnim Sinom Božjim.

Prisjetimo se da Bog zapisuje i naše grijehe u knjige svoje.

U knjizi Otkrivenja čitamo da će na Sudnji dan Knjige biti otvorene i da će svatko biti suđen po onome što je zapisano u Knjigama.

Dva puta u Otkrivenju Isus se poziva na imena napisana u Knjizi života.

„Tko se god ne nađe zapisan u knjizi života, bio je bačen u jezero ognjeno.“ (Otkrivenje 20, 15) i još jednom: „Ali u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života.“ (Otkrivenje 21, 27)

Isus je sigurno pisao svojim prstom po tlu ali što Isus sigurno nije napisao?

Mnoge brine što je Isus napisao onoga dana na tlu, a nažalost rijetke zanima ono što mi znamo što je Isus napisao kroz nadahnute pisce u Svetom Pismu.

Da su riječi koje je Isus napisao na tlu, po prašini mogle biti sačuvane i danas pronađene od arheologa, taj bi dokument bio neprocjenjive vrijednosti.

Čitav bi svijet, bez daha, čekao kako bi doznao i čuo što je Isus napisao.

Što je napisao? Što je napisao? Što je napisao?

Jedno možemo biti sigurni u svezi te poruke koju je Isus napisao svojim prstom po tlu onoga dana.

Ta poruka nije sadržavala nikakvu informaciju o našem spasenju koju mi već nemamo u Novom Zavjetu.

Petar u svojoj drugoj poslanici kaže: „Po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost.“ (2. Petar 1, 3)

Ivan nas podsjeća: „To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni.” (1. Ivan 5, 13) i Pavao: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ (2. Timoteju 3, 16-17)

U poslanici Galaćanima: „Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.“ (Galaćanima 1, 11-12)

I onda Pavlovo upozorenje: „Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ (Galaćanima 1, 9). I ovo ponavlja još jednom u prvom poglavlju.

Svaki dio informacije koju trebamo kada je naše spasenje u pitanju i kako doći na nebo već je u Novom Zavjetu.

Neki mogu pogaziti ono što je Isus napisao kao što su mnogi pogazili i ono što je Isus onog dana zapisao na tlu, a neki mogu, kao što to danas i čine, sve relativizirati i reći kako je sve u interpretaciji ali koju god metodu koristili da bi zaobišli Riječ Božju, jednom će ti isti stati licem u lice s Biblijom koju nikada nisu pročitali.

Možemo mi ignorirati Sveto Pismo ali Isus je rekao: „Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan.“ (Ivan 12, 48)

Nakon što se je po drugi put sagnuo i pisao po tlu Isus se podigao i nije vidio nikog nego li optuženu ženu.

Grješnica, velika grješnica, oči u oči s Isusom Kristom. Samo njih dvoje.

Doći će dan kada će svatko od nas biti u istoj situaciji.

Licem u lice s Isusom na Sudnji Dan.

Samo ja i moj Bog.

Ja i Sin Čovječji.

Ali velika je razlika između nas i ove žene.

Ona je stajala ispred Isusa Spasitelja.

Kada mi budemo stajali pred njim to će biti Isus Sudac Vječnosti.

„Što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit’ kad račun zatraži?“

(Knjiga o Jobu 31, 14)

Ovo su vječne teme i tu nema mogućnosti žalbe.

Nema mogućnosti pozivanja na neuračunjivost, kao što je to čest slučaj na našim sudovima, iako će se mnogi osjećati ludima što su proživjeli svoj život na zemlji i nisu imali vremena za Boga i za vječnost.

Job se pita: „Kako ću mu odgovoriti?“

A što se mi pitamo?

Onoga dana veliko pitanje za svakoga od nas će biti:

„Kada stanem pred svoga Boga, oči u oči, hoće li On ponijeti sve grijehe moje ili ću to morati ja?“