Prva je Korzmena nedjelja i mi se pridružujemo Isusu u pustinji gdje će provesti 40 dana boreći se sa sotoninim napastima.
Ali vratimo se na trenutak susretu Ivana Krstitelja i Isusa.
U svojoj knjizi „Posljednje Kristovo iskušenje“ Nikos Kazantzakis opisuje susret dvojice rođaka.
„Zar nije ljubav dovoljna?“ pita Isus.
„Ne,“ ljutito će Ivan. „Stablo je trulo. Bog me je pozvao i dao mi je sjekiru, koju sam ja položio na korijen stabla. Ja sam obavio svoju dužnost. Sada ti obavi svoju: uzmi sjekiru i udari!“
„Kada bih ja bio vatra, ja bih gorio; kada bih ja bio drvosječa, ja bih udarao. Ali ja sam srce i ja ljubim.“ odgovori mu Isus.
U nastavku knjige, u sedamnaestom poglavlju, autor opisuje Isusovu izloženost napastima u pustinji nakon što ga je Ivan krstio. Razlog Isusovog boravka u pustinji, u romanu, jest taj da Isus želi otkriti put kojim Bog želi da Isus krene.
On zna da ga je Bog pozvao govoriti ljudima ali nije siguran što im reći.
Hoće li prihvatiti Ivanov poziv ljudima neka se pokaju?
Ivan ga poziva da baš to učini ali Isus ne misli da bi trebao prihvatiti Ivanovu poruku, jer je uvjeren da mu je Bog namijenio drugi put.
Prije samog ulaska u pustinju Isus susreće svojeg učenika Judu. Juda čezne da Bog oslobodi Izrael od Rimljana i on vjeruje da je Bog pozvao Isusa da bude instrument spasenja. On Isusu nudi da ga prati u pustinji ali mu Isus govori: „Pustinja nije dovoljno velika za nas dvojicu. Vrati se.“
Teolozi su spekulirali stoljećima o značenju napasti kojima je Isus bio izvrgnut u divljini pustinje i o važnosti triju napasti s kojima se je suočio.
Bez sumnje puno je načina na koje bismo mogli interpretirati ovonedjejno čitanje ali jedan od načina svakako je sjetiti se da iskušenja s kojima se Isus suočava jesu iskušenja s kojima sotona napastvuje i nas današnje ljude i da je i nama s Isusom u pustinju i suočiti se s napastima.
Na taj put moramo sami.
Sami se moramo suočiti sa svim onim čime nas Sotona kuša ali to „biti sam“ ne odnosi se na Isusa, dapače mi jedino i isključivo uz njegovu pomoć možemo proći pustinju i doći do svjetla Uskrsa.
Naše hodočašće je započelo na Pepelnicu kada nam je pepeo utrljan na čelo.
Korizma je putovanje na kojem svaki korak kojeg učinimo odgovara koraku u Evanđeljima. Victor Turner, proslavljeni antropolog, reče da na hodočašću čitav zemljopis poprima simbolički smisao.
Korizma je kao spori ples u kojem svaki korak odražava neki pokret negdje drugdje, svaki korak ima svoj korak blizanac u paralelnom svijetu, u svijetu Evanđelja.
Zemljopis počinje u pustinji.
U vreloj divljini ispunjenoj pijeskom Isus je pokušavao spoznati, kako piše Frederic Buechner, „što to znači biti Isus“.
U tjednima koji slijede Luka će nam ispričati što je Isus kasnije činio. Hodao je od grada do grada, sjedio je za stolom sa carinikom, iscijelio je gubavca, bio je s učenicima kada su trgali klasje u subotu, nahranio je mnoštvo.
Čini se da je, korak po korak, otkrivao sve više o sebi, dok je vrijeme prolazilo, dok je hodao i čekao i iscjeljivao.
Na kraju Korizme, u Nedjelju palmi, zajedno s Isusom ući ćemo u Jeruzalem, u grad gdje ga je mnoštvo pozdravilo, prostirući palmine grane pod njegove noge i gdje je bio pogubljen krajem tog istog tjedna.
Korizma je putovanje prema križu.
I prema grobu i beskrajnoj radosti onih koji pronađoše taj grob praznim. Konačno, u večeri pred Uskrs, upaliti ćemo visoku, bijelu Pashalnu svijeću u našim zamračenim crkvama. Zastati ćemo i tri puta uzviknuti: „Svjetlo Kristovo!“
Navečer se vjernici okupljaju na Vazmeno bdijenje. Prvi dio je Služba svjetla. Svećenik pred ulaznim vratima crkve blagoslivlja vatru – znak života i radosti. Vatra bukti, raspiruje se i grije, ona okuplja ljude oko sebe. Na toj vatri se upali velika uskrsna svijeća – simbol Krista Uskrsloga. Potom se u procesiji unosi u zamračenu crkvu i na tri mjesta se zaustavlja i kliče: Svjetlo Kristovo! Od nje ministranti pale svoje svijeće i prenose plamen dalje, kao što se svjetlo vjere prenosilo s koljena na koljeno, od naroda do naroda. Potom se upale sva svjetla u crkvi i svi s upaljenim svijećama slušaju veličanstveni Vazmeni hvalospjev uskrsnoj svijeći.
Korizma je putovanje od pepela do vatre.
Od Pepelnice do Uskrsa
Mi kršćani smo ljudi riječi i ljudi priče.
Bit iscjeljenja, bit onoga što mi mislimo pod uskrsnućem, jest uzeti kaos i traumu naših života i ponovno napisati svoju životnu priču.
Kada mi naiđemo na suosjećajnog slušatelja, bilo to u našem srcu ili izvan sebe, u nekom drugom, u terapiji, u analizi, sa svećenikom ili najboljim prijateljem, mi tada imamo šansu preraditi materijal od kojeg je sazdan naš život ali ne u lažnu priču, nego u priču koja ima u sebi i smisao i cilj.
A taj cilj mora isključivo biti u Kristu.
Kada čovjek razmišlja nad Isusovim uskrsnućem onda mora misliti kako je iz smrti novi život napisan i otkriven i nama podaren.
Na putovanju kroz Korizmu, na putovanju od Pepelnice do Uskrsa, na putovanju od pepela do vatre, mi pronalazimo priče koje se odvijaju pred našim očima. Cilj nam je da naša duša pronađe svoju priču unutar svih tih priča.
Sotona pred Isusa stavlja tri napasti.
Ako si gladan pretvori kamenje u kruh. Ako se pokloniš preda mnom sva će ovozemaljska kraljevstva biti tvoja. Ako si Sin Božji baci se s vrha Hrama i pouzdaj se u anđele da će te spasiti.
Sve ove kušnje možda se nekome čine arhaičnima za naše moderno poimanje života i stvarnosti ali ako malo pomnije promišljamo nad njima onda shvaćamo koliko su svevremene. Sotonine napasti predstavljaju magiju, moć i slavu, a sve je to naša svakodnevnica.
Sve su to fantazije, iluzije, koje isisavaju iz nas našu vitalnost i koje nas priječe otkriti tko smo mi uistinu. Mi u svojem životu imamo veliku zadaću – razlikovati što je iluzija, a što je stvarnost, što je smrt, a što je život, što je kamen, a što je kruh. Doći do svih tih spoznaja nije lako, zna biti mukotrpno i opasno ali je u svakom slučaju neizbježno.
To je borba za naš život.
U pustinji Isus se je borio za svoj život.
Ono što je bilo presudno za Isusa presudno je i za nas. Moramo se odreći iluzija, lažnih obećanja i zarazno pogubne inercije. Moramo doći pameti. Moramo doći živom kruhu.
I ako malo bolje promislimo Isus će ispuniti sve te kušnje ali na potpuno drugačiji način. Isus će pretvoriti kamen u kruh – nekoliko kruhova i pet riba nahraniti će pet tisuća. Isus će se „baciti s hrama“ i „anđeli će ga čuvati“ kada bude dao svoj život na križu. Isus će doći do slave ali ponizivši sebe i postavši sluga.
Ako umjesto da čekamo da se kamenje pretvori u kruh mi dijelimo s drugima hranu koju imamo, ako umjesto da čekamo posao ili osobu iz snova mi ljubimo posao i ljude koje nam Bog šalje na put, ako umjesto da čekamo na spas mi polažemo svoj život za svoje prijatelje, onda mi napuštamo svijet smrtonosnih iluzija i ulazimo u živu stvarnost.
Iluzija nije samo osobni problem nego je to kolektivna napast. Od nas se traži, kao građana, također, da razlikujemo iluziju od stvarnosti, kamenje od kruha.
Bog je posljednji milosrdni slušatelj, jer kome, nego Bogu, ja mogu prinijeti sav svoj kaos i sve svoje traume, sve svoje tuge, sve svoje jade i muke?
Korizma je baš pravo vrijeme za to. Nije lako suočiti se sa svim svojim mračnim stranama, sa svim svojim pepelom.
Kažu da ako želiš prestati na druge oko sebe prebacivati svoje strahove i slabosti i umjesto toga ljude više voljeti, moraš povećati svoj kapacitet patnje.
Korizma je pravo vrijeme u kojem treba nanovo napisati svoju životnu priču i povećati svoj kapacitet prihvaćanja svega onoga što smo uvijek željeli otkloniti od sebe, a to je sve ono što nije tako lijepo, sve ono što nas čini manje junacima, a više stvarnim osobama.
U Korizmi prihvaćanje pepela će povećati naš kapacitet patnje, a to će ujedno značiti i povećanje našeg kapaciteta za radost.
