Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”

(Matej 3, 13-17)

Ne znam bacate li svoj pogled često prema nebu.

Ne znam znate li zastati i promatrati nebo nad sobom.

Ja to često činim. Ali ne toliko za vedrih i sunčanih dana, koliko kada se nebom za prevlast bore sunce i oblaci. Najdraži mi je prizor kada se sunce svojim zrakama probije kroz tmaste oblake i kada obasja zemlju. Tada imam osjećaj da je nebo dodirnulo zemlju. I pun strahopoštovanja i zadivljenosti svjedočim „otvorenim nebesima“.

Današnja vladajuća i dominirajuća životna filozofija, i kultura kao njezina posljedica, na sve moguće načine žele što više udaljiti sekularno od vjerskog. Zemlju od neba. Čovjeka od Boga. Metode se protežu od onih jako sofisticiranih, na prvi pogled tako dobronamjernih, ali u biti zlih i naopakih, pa sve do izravnih prijetnji, koje nerijetko znaju rezultirati  čak i konkretnim zlom.

Ne trebate daleko tražiti. Dovoljno je promotriti aktualnu društvenu situaciju u Hrvatskoj u kojoj vodeći mediji unisono provode sustavnu protu-vjersku kampanju koja često prelazi u otvorenu agresiju i koja je u biti logičan produkt ideološke matrice koja vlada ovim ozemljem, s rijetkim prekidima, već dugi niz desetljeća.

Povijest se, kako znamo, ponavlja.  Ali nikada se ne ponavlja sama po sebi, kao što to većina ljudi misli. Ljudi sami povijest ponavljaju. I to najčešće na tragičan način.

Za Židove prije Kristovog dolaska nadnaravni svijet (nebo) i prirodni svijet (zemlja) bili su jako usko povezani. Toliko usko da su se dodirivali. Svetište nad Svetištima u Jeruzalemskom hramu bilo je to mjesto dodira. Zato su tu bili čuvari i svećenici, žrtvenik, posude za obredno pranje i – tanka zavjesa. Jer je to bilo mjesto gdje su dva svijeta bila najbliže jedno drugom.

Ne nebu je Božja vlast bila neosporna. Ali na zemlji je Božja vlast bila osporavana u svakom ljudskom srcu. U nekim srcima na poseban način. U srcima moćnika to osporavanje nije bilo samo duhovno nego je bilo pretočeno u jako konkretne pojavne oblike, koji su imali svoju prepoznatljivu strukturu.

Kraljevi, svećenici, znanstvenici i različiti ljudi od utjecaja oko sebe su podizali zidove načinjene od zakona, od vojne sile, od popularne kulture. Te zidove su podizali kako bi spriječili prodor Kraljevstva Božjeg u njihov svijet. Jer u svom svijetu oni su vladali vlašću koja je počivala na sili, manipulaciji, laži, nepravdi i pohlepi i tu Kraljevstvo Božje jednostavno nije bilo dobrodošlo.

Odbacivali su svetost i milosrđe. Uzdizali su silu i moć.

Klanjali su se bogatstvu. Zatirali su poniznost i dostojanstvo.

Zato prorok Izaija i vapi: „O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.“

Izaija promatra svijet oko sebe, promatra svoj narod i pita se je li to isti onaj narod koji je smisao svojeg postojanja tražio i pronalazio u Gospodinu.

„Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose.“

„Razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša k’o haljine okaljane. Svi mi k’o lišće otpadosmo i opačine naše k’o vjetar nas odnose.“

Nama ova slika mora biti bliska i razumljiva. Pa zar i mi ne živimo u istim takvim vremenima?

I mi bismo danas, baš kao i prorok Izaija u svoje vrijeme, trebali vapiti da se rastvore nebesa i da Božja vlast bude neupitna i neosporna kako na nebu tako i na zemlji, jer smo okaljali sve što je Božje u nama i zaboravili smo tko smo i čiji smo.

Ali nebesa ostaju zatvorena u vrijeme proroka Izaije. I još dugo nakon toga.

Tek kada je jednog dana nepoznati tesar iz Nazareta ugazio u rijeku Jordan kako bi ga krstio čovjek čudnovatog izgleda i još čudnovatije retorike, imenom Ivan, dolazi do dramatičnog preokreta.

To vrijeme je u mnogo čemu bilo nalik vremenu u kojemu je živio Izaija. Na vlasti je opet bio neki kralj. U hramu su opet bili neki svećenici. Zakone su opet donosili neki vladari. I ljudska srca su i dalje bila čvrsto zatvorena kada je Bog bio u pitanju, jer su se predala bogovima ovoga svijeta.

Sve je u biti bilo isto. Osim što je na scenu stupio on.

Nazarećanin!

Nakon što je kršten i nakon što je izišao iz vode rijeke Jordan – otvoriše se nebesa.

To se je konačno dogodilo. Bog je odgovorio na vapaje svojeg proroka. Nebesa su se otvorila i Kraljevstvo Božje je započelo svoj silovit ulazak u naš svijet. Ali to se nije dogodilo zato što se je Nazarećanin usrdnije i predanije molio nego što je to činio prorok Izaija.

Ne, to se je dogodilo zato što je Nazarećanin bio Bog.

Ali što je s našim vapajima?

Što je s vapajima u ovim našim danima?

Nebesa se i dan danas otvaraju.

I dan danas Duh Božji silazi među nas.

Svaki put kada mi svoja srca otvorimo Bogu – nebesa se otvaraju.

Svaki put kada ustajemo protiv nepravde – nebesa se otvaraju.

Svaki puta kada se suprotstavimo zlu – nebesa se otvaraju.

Svaki put kada se borimo za istinu – nebesa se otvaraju.

Svaki put kada svjedočimo Krista – nebesa se otvaraju.

Svaki put kada širimo Evanđelje – nebesa se otvaraju.

I Duh Božji silazi. I glas se čuje Božji.

Glas koji nas, još od našeg krštenja, svojom djecom nazva.