„Nepravda, ona sama, u stanju je potresti

stupove neba i ponovno uspostaviti

vladavinu Kaosa i Noći.“

(Horace Mann)

Početak svake nove godine nekako je vezan uz naše „čvrste“ odluke kako ćemo baš od ove godine, od njezinih prvih dana, neke stvari u životu odbaciti, pustiti neka ih „voda odnese“, a neke ćemo nove pak usvojiti i po njima živjeti. Uvjereni smo kako ćemo svoj život konačno dovesti u red.

Početak nove godine idealno je vrijeme za stvaranje, najčešće, nerealnih planova („E, od sada krećem odlučno!“ „Konačno prekidam s … !“ „Vrijeme je za promjene!“) kako na općoj, društvenoj razini, tako i na onoj osobnoj.

Na općoj razini dominiraju političari koji neprestano mantraju uvijek jedne te iste fraze, koje na kraju uvenu i skončaju kao kolektivna iluzija i prepuste se zaboravu, naravno samo do nekih novih izbora, a nama ostanu samo nova zaduženja i povećani porezi.

I još veći kaos.

Na onoj osobnoj razini naši planovi kreću od onih najpragmatičnijih koji se vrte oko „skidanja viška kilograma“ i „odustajanja od nekih poroka“, pa sve do onih koji mogu dramatično utjecati na našu budućnost i poglavito na naše mjesto u vječnosti.

I kod jednih i kod drugih planova, koji se najčešće izjalove, grješka je u pristupu. Prave, temeljite promjene zahtjevaju i prave, temeljite pripreme, predradnje. Potrebno je temeljito raščistiti sa starim navikama, oprati se, očistiti se i tek onda – krenuti dalje.

Kako mi i nismo baš nešto pretjerano, bilo kolektivno, bilo osobno, voljni obaviti sve te predradnje, onda je logično što svi naši planovi „padnu u vodu“, a mi se neprestano vrtimo u začaranom krugu, optužujući sve i svakoga za nešto čemu smo sami najveći krivci. Za kaos oko nas i za kaos u nama.

Božićno vrijeme zaključuje današnji blagdan Isusovog krštenja. To nije kraj stvari nego je to početak. Današnja čitanja nas podsjećaju da je onaj koji je rođen među nama, sluga Božji, sam Sin Božji, onaj koji donosi obećanje o pravdi i onaj koji donosi nadu svijetu, nadu koju taj naš svijet tako očajnički treba. Nadu u pobjedu Božje pravde i mira nad kaosom u svijetu i u nama.

Živimo u nemirnim, turbulentnim vremenima. Svijet je, čini se, došao na sam rub kaosa. Poslovni svijet, naše obitelji, kao i manje više svi pojedinci suočeni su s financijskim potresima. Previranja u svijetu i u državi su velika. Pitanja etičnosti i morala više nisu drugorazredna nego su postala čak i suvišna. Nema nikog tko nije dodirnut nekim oblikom kaosa, a koji prijeti progutati nas žive.

Gdje se mi to možemo obratiti, kada su institucije, koje bi trebale biti zaštita od kaosa, i same zahvaćene tim istim kaosom?

„Gospodnji glas nad valovima!

Bog veličanstveni grmi.

Nad širokim morem je Gospod!!“

(Psalam 29,3)

U Bibliji kaos je često predstavljen kao nekontrolirana voda koja prijeti zbrisati sve živo. Psalam 29 nas podsjeća i uvjerava da Bog vlada i nad kaosom u kojem se nalazimo.

Pozvani smo, kao odgovor na kaos oko nas i na kaos u nama, vjerovati Bogu.

Kada je Isus izašao iz vode rijeke Jordan njegov je život krenuo drugim pravcem. Kao Kristovi sljedbenici i mi izlazimo iz voda krštenja kao novi ljudi, koji su uz Božju pomoć voljni suprotstaviti se kaosu u ovome svijetu i kaosu u sebi samima.

Isusovo krštenje predstavlja radikalan, šokantan događaj, događaj nakon kojega ništa više nije kao što je prije bilo. I mi po svome krštenju dolazimo u prigodu stvari mijenjati, ali ne površno, kozmetički, prigodno, na početku nove godine.

Naše krštenje nije stvar prošlosti. Ono nije samo neki svečani događaj koji se je dogodio prije nekoliko desetljeća. Naše krštenje je – sadašnja činjenica. Ne smijemo govoriti: „Ja sam se krstio.“ Mi moramo vikati: „Ja sam kršten! Kršten sam u Kristu!“

Moramo jasno i glasno svjedočiti da smo razapeti u Kristu, razapeti zajedno s Isusom Kristom.

„S Kristom sam pribijen na križ.“ (Galaćanima 2,19)

Pavao kaže da smo sjedinjeni s Kristom u njegovoj smrti kroz naše krštenje i zbog toga ćemo biti zajedno s njim i u uskrsnuću. Sam događaj našeg krštenja u našoj prošlosti daje nam, toliko potrebnu sigurnost, daje nam izvjesnost u našem budućem uskrsnuću. Daje nam način kako ostvariti izlazak iz kaosa.

Ove nedjelje, na današnji dan, na blagdan Isusova krštenja, čitava Crkva se sjeća da se svi mi, njezini članovi, moramo smočiti u zadivljujućoj vodi milosrđa Božjeg, u vodi krštenja u Isusu Kristu. Tako namočeni opaziti ćemo kako se sa nas cijedi milost Isusa Krista po kojemu, i u kojemu, se svi spašavamo.

Nad krštenim Isusom rastvaraju se nebesa, spušta se Duh Sveti i čuje se glas Božji: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Od toga dana, od Isusovog krštenja, od trenutka našeg krštenja, nebesa se rastvaraju i više se nikada ne će zatvarati. Od dana kada su se nad njim rastvorila nebesa Isus počinje kidati, parati uvriježenu sliku Mesije kakav je on po ljudskoj zamisli trebao biti.

Isus kida društveno tkivo koje razdvaja bogate od siromašnih.

Isus lomi led tvrdoće oko ljudskog srca kako bi u njega donio suosjećanje.

Isus razbija okoštale vjerske rituale koji su postali obična rutina.

Isus raskida lance kojima nas Sotona okiva.

Isus ruši, lomi, obara sve prepreke između neba i čovjeka i više nikada ništa ne će biti isto, jer se nebesa više nikada ne će do kraja čvrsto zatvoriti.

Brine li vas pitanje: „Kako dalje?“

Brine li vas ovaj kaos oko vas i u vama?

U Kristu smo kršteni kako bismo u Kristu i uskrsli.

Isus nudi izlaz iz kaosa.

Na nama je hoćemo li ga slijediti.

„Prestanite kriviti vanjske okolnosti

za vaš unutarnji kaos.“

(Steve Maraboli)