Kao malo kada u povijesti danas se u važnim pregovorima, razgovorima, nastupima koristi izraz „glasno i jasno“. Ako želite dobru zaključnu frazu u svojem govoru, ako želite ostaviti dojam odlučne i dosljedne osobe, negdje pri samom kraju „lupit’ ćete ovom frazom o stol“.

To čine roditelji u obraćanju djeci, profesori učenicima, časnici vojnicima, nadređeni podređenima, političari narodu. Svi žele naglasiti kako njihove riječi treba shvatiti ozbiljno i kako ovo nisu vremena za šalu i nonšalantnost.

Jer kada sve krene „nizbrdo“ neka se nitko ne vadi kako nije čuo ili kako nije razumio, jer evo, mi vam to sada govorimo i to ne bilo kako, nego „glasno i jasno“. Dovoljno smo glasni, a i razumljivi smo, zar ne?!

Ovo sve zvuči i lijepo i pošteno, ali pitanje je koliko je istinito.

Uvjeren sam da danas niti oni koji govore, a niti oni koji slušaju, ne žele do kraja čista posla. I jedni i drugi špekuliraju, pa ili jedni ne kažu sve do kraja dovoljno glasno, a kamo li jasno, ili oni drugi neke stvari namjerno prečuju i usput se prave nevješti, odnosno blesavi.

Među ljudima vlada neiskrenost, prijetvornost, nedosljednost, svatko najprije o sebi računa vodi, pa onda i nije nikakvo čudo što je danas sve što se govori postalo uglavnom „preglasno“, a od onog „jasno“ nije ostalo apsolutno ništa.

Ali iskren treba biti i reći da, također danas, kao malo kada u povijesti, uopće nije lako plasirati svoj stav, a kada nečiji i čuješ pojma nemaš koliko je on za tvoje dobro. Teško se snalazimo u moru „bukača“ i najradije zatvaramo svoje uši, jer toliko smo se puta dali zavesti i prevariti.

U čitanju koje prethodi današnjem susrećemo Farizeje, Saduceje i Herodovce koji Isusa pokušavaju uvući u zamku. Isus je za njih „troublemaker“, u stanju je povući mase, a što je najgore poznaje Zakon bolje od njih samih.

Ali jedan od njih, za razliku od ostalih koji love Isusa u zamku, želi znati koja je zapovijed najvažnija. Želi znati koja će ga zapovijed dovesti bliže Bogu.

Isus mu, na njegovo pitanje, odgovara „glasno i jasno“.

Ne zaboravimo da od 138 pitanja koja su upućena Isusu, a koja spominju evanđelisti, Isus jedino na tri pitanja odgovara izravno. Na ono o plaćanju poreza, na ono o uskrsnuću i na ovo današnje o „najvećoj zapovijedi“.

U knjigama Starog zavjeta, a to su Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Knjiga Brojeva, Levitski zakonik i Knjiga Ponovljenog zakona, nabrojeno je 613 zakona. Od toga je njih 248 pozitivne naravi (govore čovjeku da čini određene stvari), dok ih je 365 negativne naravi (brane čovjeku određene stvari).  Svi ovi zakoni čine temelj židovske vjere i prakse.

Kolokvijalno rečeno Isus „sažima“ sve ove zakone i pretvara ih u jednu jedinu riječ.

U riječ – ljubav.

Ljubi Boga.

Ljubi bližnjega.

Glasno i jasno.

Dakle najvažnija stvar za nas kršćane, koju nam je Isus zapovjedio činiti, jest ljubiti Boga i bližnjega svoga.

A svi naši današnji problemi, osobni, obiteljski, nacionalni, svjetski, proizlaze iz jedne jedine činjenice – mi smo ljudi sebe proglasili bogovima, i Boga smo stavili sa strane. Tek kada, u svojoj oholosti, „udarimo glavom u zid“ mi Boga pokušavamo iskoristiti kao „jokera“.

Temeljem ove činjenice logično je zaključiti da mi ne ljubimo ni svoje bližnje.

„Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“

(1. Ivan 4,20-21)

Ljubav prema onima koji su kao i mi, normalna je, ljudska stvar. To je ljubav prema prijateljima, braći i sestrama. Lako je ljubiti one koji su nam pri srcu. Svi sretni i veseli.

Ljubav prema manje sretnima u životu lijepa je stvar. Ljubav prema onima koji pate, prema sirotinji, bolesnima, prema onima koji su propali, koje nitko ne voli. To je suosjećanje i ono dira srca naša.

Ljubav prema onima koji su u životu imali više sreće od nas rijetka je stvar. Voljeti one koji su uspjeli tamo gdje smo mi posustali ili propali, skoro je pa nezamisliva. Radovati se bez zavisti s onima koji slave, ljubav sirotih prema bogatima, vjernika prema nevjernicima, danas je u kršćanstvu skoro pa izuzetak. A trebala bi biti pravilo.

A onda je tu još i ljubav prema neprijatelju. Ljubav prema onome koji te ne voli, prema onome koji ti se izruguje, koji ti prijeti, koji ti bol nanosi. Ljubav žrtve prema mučitelju.

Ali to je Božja ljubav. I ona osvaja svijet.

Glasno i jasno.

Ne mogu a ne komentirati kroz prizmu današnjeg čitanja i aktualnu situaciju s migrantima. Često, oni koji se pozivaju na svoju pravovjernost, od kojih su neki i pripadnici crkvene nomenklature, prigovaraju nama kršćanima – laicima, koji ne želimo nepozvane goste u svojem domu, kako smo licemjeri i kako selektivno primjenjujemo Isusove zapovijedi.

Držim to apsolutno lažnom i opasnom tezom.

Pomagati potrebitom, u skladu sa svojim mogućnostima, obaveza je svakoga koji vodi računa o drugome. Kršćani se trebaju zalagati za mir u svijetu, za poboljšanje uvjeta života drugih koji su od njih potrebniji ali ne tako da sebe i svoju obitelj ugroze nego da pravednim činima utječu na boljitak života svakoga ljudskog stvorenja i to prije svega tamo gdje je njegov dom i na način koji ne ugrožava ničiju sigurnost. Dopustiti osvajaču da ti uništi dom, obitelj i život, da te pretvori u roba nije obaveza ni jednog kršćanina, nego je čin ludosti koji nema opravdanje ni u jednoj Isusovoj riječi. Isus govori o davanju života za “prijatelje svoje” a ni u kojem slučaju za “neprijatelje”. Nepozvani gost koji me želi lišiti svega što mi je sveto moj je neprijatelj.

Ako Isus kaže: “Ljubi bližnjega kao samoga sebe.” onda mi moramo najprije ljubiti sebe kao Božju kreaciju, trebamo čuvati svoje dostojanstvo, svoj mir i svoj život kako bi temeljem toga to isto činili i bližnjemu. Dopustiti drugome da pogazi tvoje dostojanstvo, tradiciju, vjeru, dom, život nije ljubav nego je – zlo. Jer Isus također kaže: “Ljubite jedni druge.” (Ivan 13, 34)

Ljubav ovog svijeta temelji se na nečijem izgledu, statusu, na nečijoj isplativosti, koja može biti različita ali je uvijek u sferi korisnosti. U biti kada se danas govori o ljubavi uvijek treba voditi računa i o interesima. Riječ je prije svega o logici. Ljudskoj. Logici svijeta.

Ali Isus želi da mi Boga i bližnjega ljubimo – svojom dušom. Nesebičnom i neuvjetovanom ljubavi. A duša je onaj naš dio koji odbija logiku ovoga svijeta. Ona je misterij. Ljubiti svojom dušom znači ići iznad onog što ovaj svijet drži – normalnim.

Nažalost mi se držimo teorije Charlie Browna: „Ja ljubim čovječanstvo, ali ljude ne mogu smisliti.“ Isus pak od nas traži da dajemo sebe za druge, za grješnike, za ljude prepune mana, nedostataka, grijeha.

Svi ti bučni, dosadni, ponekad prljavi, bez manira, svi ti ljudi u biti jesu oni koji očajnički traže i trebaju snažnu spasiteljsku ljubav, suosjećanje i milosrđe.

Zato se usudimo ljubiti Boga i sve te naše bližnje, iako svaki dio našeg ljudskog uma i logike ovoga svijeta kaže – ne!

Pa zato i jesmo stvoreni i zato i jesmo otkupljeni Kristovom mukom i smrću i to nam je zapovjeđeno činiti.

Glasno i jasno.