I dok snažne emocije doslovno tresu pojedince, nacionalne vrste i čitave nacije, nakupina činovnika, administratora, žbira i jedinstvenog ljudskog taloga, snima i brižno prati postupke aktera najvećeg športskog događaja… svjetskog nogometnog prvenstva.
Oboružani opremom za snimanje i reproduciranje, nahranjeni informacijama zlobnih trolova i denuncijanata… analiziraju svaki postupak, svaki potez aktera ne bi li svojim očima punim zlobe i zavisti „in flagranti“ zatekli neke od njih kako čine ono što ovaj svijet prezire, zabranjuje i mrzi… a to su očitovanja nesebične ljubavi, odanosti, prijateljstva….
Danijel Subašić nosi na svakoj utakmici majicu s likom njegova prijatelja, prerano preminulog zadarskog nogometaša – Hrvoja Ćustića. Nakon velikih obrana pogleda prema nebu, odakle ga čuva njegov pokojni prijatelj. Tako je bilo i nakon pobjede nad Dancima. Pogled u nebo… A to je, naravno, posebna veza. Neraskidiva.
„Zarekao sam se da ću majicu s Hrvojevim likom ispod dresa nositi sve do kraja karijere. Tako je bilo do sada, a tako će biti i ubuduće. Nosio sam je i kasnije u Hajduku, i sad u Monacu, i u Ligi prvaka, i na Europskom prvenstvu, i na Svjetskom prvenstvu. Moj Hrvoje će zauvijek biti uz mene, ne samo na majici, nego i u srcu. Počivaj u miru, prijatelju…’, poslao je poruku punu emocija Subašić.
Ali onda nastupaju „komesari duha“… bešćutni FIFI-ni štakori, ljudske mizerije… „to prokleto sjeme – čovuljci, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni ljudi nahvao“ – spremni da zaigraju govnarsku igru, prikladnu zvjerinjim im naumima, u čvrstoj odlučnosti da zatru sve što je uspravno usađeno i tako hoda, smanjujući prostor prljavoj igri, sve što je blago, plemenito i nazbilj. *** … … koji to sankcioniraju, zabranjuju, progone….
Sve dok postoje ljudi kao Danijel Subašić, ljudi koji vole, koji pamte i koje čuvaju uspomene – za nas ima nade… sve ostalo je goli jad i bijeda, bešćutna Europa i bešćutni svijet koji se poput Moloha hrani proždiranjem naših emocija i naših svetinja…
Ali svaka sila za vremena…
*** Ivan Grljušić „Čovuljci nahvao“