Upravo sam pogledala dokumentarac

“Sve je bio dobar san“ …

Pa što smo to postali ovih zadnjih 23 godine???

Jeanov brat i majka.

Ne pomiruju se. Traže. Ne saginju glavu.

Koliko naše braće, sestara, majki???

I danas gamad razmišlja

hoće li nam ili ne će dozvoliti

da u opće postavimo pitanje

smiju li privilegirani odlučivati

o tome tko nama vlada i kome se dodjeljuju novci?!!!

Jesmo li mi zbilja takva pušiona od naroda??

Pa nitko na svijetu i u galaksiji si ne bi dozvolio

da se zaustavljaju potrage za nestalima,

da se smjenjuju ljudi koji previše propituju, da su pomilovani, abolirani i zaboravljeni ljudi za koje se zna što su radili na Ovčari imenom i prezimenom, da takvi isti šetaju slobodni i da im se 23 godine u lice ne smije reći tko su, što su i što su radili???

Da mi plaćamo novine čije uredništvo spominje svakoga tko ih je ikada prozvao?

Koje ismijavaju zemlju, vjeru, svece, svetinje koje su palili i rušili??

Jesmo li mi stvarno normalni

da dozvoljavamo ovakvo iživljavanje na sebi i uvjeravamo se da je kršćanski oprostiti, zaboraviti, trpjeti, ne miješati se

i okretati se budućnosti

bez obraza i ponosa???

Pa čemu onda učiti djecu

nego da pobjegnu od osramoćene generacije koja pušta da ju se šamara, pljuje i zapišava???

Pustimo li im sada da razmišljaju

hoće li se smilovati i dati nam

da o ičemu odlučujemo,

ostanemo li gledati ih skrštenih ruku

očekujući milostinju za svoju šutnju

od babe Merkel

i zaslužili smo da nam djeca pobjegnu glavom bez obzira i ne gledaju sramoćenje

svojih roditelja!

Neka barem oni rastu ponosno.

Daleko od kmetova i robova u koje smo se pretvorili!