I dok moja Hrvatska volontira na štandovima, i dok moja Hrvatska potpisuje za oba referenduma, očajnički nadajući se slobodi koju još uvijek nije dočekala, za to vrijeme stranka koja je nekada imala hrabrosti povesti moj narod prema toj istoj slobodi, slavi oktroiranog vođu koji je uspio na vlast dovesti likove koji ne u noćnoj mori ne mogu zastupati nacionalne interese Hrvatskog naroda…

I dok se kliče vođi koji poslušnicima osigurava redovita beriva za to vrijeme u Kumrovcu, pod krvavom petokakom, orgijaju titoistički zombiji i pod zaštitom te iste vlasti koja u Ciboni pleše i pjeva oko novih kumira koje su im odredili gospodari sjena iz Platonove špilje…

A domoljube se hapsi i zatvara, sudi im se što se drznuše „za Dom spremni biti“…

Gledam svoje FB profile, gledam koliko ljudi uopće zanima ono što im pokušavam prenijeti do njihovog srca, gledam koga sve (uz mene) imaju za „prijatelje“ i sve mi se po ne znam koji put smučilo…

Ovo je svijet licemjera…

Ne kažem, možda sam i ja jedan od njih, ne opravdavam sebe, ali idemo svi od reda pogledati sami sebe i konačno stati tamo gdje nas srce vuče… nije bitno na koju stranu… nije bitno uz koga… ali je bitno odrediti se… neka se zna tko smo i čiji smo…

Znam … znam … ja sam Don Quijote ali … Sancho moj … mi ono krenusmo u ime … ljubavi…