Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!« Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski.« Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

 

(Luka 23, 35-43)

 

 

 

„Ljubav, vjernost, vjera i pravda

otišli su na spavanje.

Kad se probude na svijetu

će sve biti bolje.“

 

Koliko toga zajedničkog imaju pravda i ljubav? Mogu li zajedno?

Danas je svetkovina Krista Kralja svega stvorenja, ali Crkva nam nudi Lukino čitanje u kojem Krista nalazimo razapetog između dva razbojnika dok mu se okupljeni izruguju.

Gdje je tu pravda? Gdje je tu ljubav?

I što je to uopće pravda?

Čovjek stoljećima „razbija glavu“ nad ovim pitanjem. Od Platona pa do osobe NN svatko ima nešto za reći po pitanju pravde i pravednosti. Pravdu „istjerujemo“ od rođenja, od najbanalnijih situacija u svojem životu, pa sve do onih krucijalnih, i svi mi za sebe držimo kako smo pravedni da pravedniji biti ne možemo.

Svatko od nas ima svoje poimanje pravde i svoj sud o tome što je pravedno. I baš kao što krivim prijevodima naziva TV serijama mijenjamo smisao („The Practice“ = „Praksa“, a ne „Pravda za sve“) tako i u životu pojam pravde i pravednosti interpretiramo od slučaja do slučaja, od osobe do osobe, umjesto da bude nepromjenjiv i stalan bez obzira na bilo što i bilo koga.

Mi ljudi tako lako i olako upiremo prstom u drugoga i kričimo poput Kalimera kako je baš nama nanesena velika nepravda i svaki svoj postupak opravdavamo bez ostatka, držimo ga pravednim i čudom se čudimo kad netko drugi za nas ustvrdi kako smo nepravedni.

Nema čovjeka koji nije duboko uvjeren u svoju pravednost, pa slijedom te logike na isti se način ponašaju i grupe ljudi, zajednice, narodi, ali prije svih političari koji opijeni svojom pozicijom u društvu čak najavljuju „urbi et orbi“ i neku svoju „novu pravednost“.

I slijepac vidi kako je pravda u našem svijetu jako relativan i rastezljiv pojam. Pravdu  prikazujemo kao ženu koja u jednoj ruci drži vagu, a drugom prekriva svoje oči. Čini se kako umjesto da nam jamči „pravdu za sve“ ona ima ili loše baždarenu vagu ili viri kroz prste kojima prekriva oči praveći se slijepom. Za pravdom vapimo mi svi, svi koji su dodirnuti bilo kakvom nepravdom, a kamo li ne oni koji su postali žrtve nepravde, jer nepravda i zlo nerazdvojni su blizanci.

Kažu kako je pravda spora, ali dostižna, no meni se čini puno važnijim pitanje tko je danas arbitar.

Tko pravdu dijeli.

Jesmo li mi danas dovedeni na teren od života čije dimenzije, pravila igre, dužinu trajanja igre, sankcije i konačno i same pobjednike određuje netko drugi, netko tko uopće nije ni u blizini i koji sve to nadgleda sa strane?

Je li na nama samo doći, istrčati, pa „tko živ tko mrtav“ glavno da se publika dobro zabavlja i da su naši gospodari mirni?

Ovaj naš svijet definitivno treba gospodarski i svekoliki napredak, ali prije svega očajnički treba pravednost, ali što je još važnije od pravednosti, treba pravednost koja je prožeta ljubavlju i koja je temeljena na istini.

Nevolje u društvu nastaju kada se svi problemi svedu na jedan nazivnik i kada se svi problemi misle riješiti kroz čovjekovu fizičku dimenziju (posao, rad, novac, potrošnja) i kada se iz životne jednadžbe isključi Bog.

Zapadni svijet živi desetljećima, a da ga ništa nije potreslo ni uzdrmalo. Nije bilo snažnih povijesnih događaja i našom svakodnevnicom vladaju hedonizam, materijalizam, ugoda, naslada. Naravno sve je to zamijenilo Boga, pa se onda događa da smo samo zabrinuti obranom ljudskih institucija i čini nam se kako će se sve srušiti ukoliko se tim institucijama nešto dogodi. Kao posljedica takvog razmišljanja mi bivamo obične kukavice kada je u pitanju Božja pravda.

Ignoriramo zlo, navikavamo se na njega, i na kraju ga toleriramo i prihvaćamo kao nešto dobro i normalno. Poželjno čak. Puštamo da se stvari odvijaju kako se odvijaju. I nije nas briga. Mi u svojoj samodovoljnosti i oholosti, u svome sljepilu, držimo kako smo došli do mira, ali taj mir je samo privid, čista iluzija, jer mir koji se ne temelji na Božjoj pravdi i Božjoj ljubavi – lažan je.

Danas se na dramatičan način u Lukinom Evanđelju susrećemo s Božjom pravdom i s Božjom ljubavi. U društvu smo tolikih koji ne prepoznaju Krista kao Kralja. Stojimo zajedno s ostalim mnoštvom, ništa ne činimo i samo promatramo.

„Stajao je ondje narod i promatrao.“ (35)

Samo stojimo i promatramo. Po mogućnosti iz daljine. Promatramo kako ovaj svijet postaje sekularan i ništa nije u stanju poremetiti našu ustaljenu životnu proceduru. Ali tu pred nama, tu na Golgoti, stoji odgovor.

Odgovor razapet na križu.

„U samom križu sadržani su ljubav i pravda, dvojni temelj na kojem moramo podizati svoj moralni i duhovni dom, bilo osobni bilo nacionalni.“ (Frederick Zacharias „Može li čovjek živjeti bez Boga?“)

Nažalost mi smo danas odlučili razdvojiti pravdu od ljubavi. I to je neizbježno rezultiralo ekstremizmom i perverzijom. Božju pravdu pokušavamo mijenjati nekom „novom pravednošću“, koja neprestano govori o pravdi, a slijepo se poziva na nepravedne zakone (ćirilica u Vukovaru). Zato svjedočimo tolikim novim, bolnim, i nezamislivim nepravdama koje vape „do neba“ za Božjom pravdom.

Ljubav smo prostituirali. Sveli smo je na nagon, strast, pohotu i na moralnu iščašenost. Svemu smo dali ime „ljubav“ i pod tom krinkom instaliramo umjesto ljubavi bolest i perverziju. Ljubav koja u sebi ne razlikuje dobro od zla nije ljubav. Nikada to nije ni bila niti će to ikada biti.

Jedino nas Bog u isto vrijeme ljubi i pravedan je prema nama.

Križ je očitovanje Božje pravde i ljubavi na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

A to onda i rezultira pravim oprostom i mirom.

Naš ljudski koncept ljubavi i oprosta u biti je čisti oportunizam. Uvijek se prilagođavamo bez obzira što mi u sebi mislili ili koje principe imali (izjašnjavanja „poznatih“ u svezi referenduma o braku). Važno je ostvariti korist, probitak, uspjeh. Ako nam to odgovara, kada netko od nas traži oprost, onda mi kažemo „pusti, što je bilo bilo je“ ili „ma, nema veze, ne brini, sve je OK“.

Mi ljudi zlo i nastranost gurnemo pod tepih, jer nam to trenutačno donosi korist.

I idemo dalje.

Ali tako nije bilo na Golgoti. Tamo ni jedan jedini grijeh nije „gurnut pod tepih“.

Križ je demonstracija savršene Božje pravednosti.

Netko je zbog počinjenih grijeha trebao snositi posljedice.

To smo trebali biti – MI!

Ali umjesto nas posljedice je snosio Isus Krist.

“Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

Na njega pade kazna – radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.”

(Izaija 53,5)

Bog je u svojoj pravednosti trebao donijeti presudu koja je zbog težine počinjenih opačina bila kažnjavajuća. Ali Bog u svojoj velikoj ljubavi prema čovjeku žrtvuje svog vlastitog Sina zbog nas koji smo trebali zbog svojih grijeha biti kažnjeni.

“Poput ovaca svi smo lutali

i svaki svojim putem je hodio.

A Jahve je svalio na nj

bezakonje nas sviju.”

(Izaija 53,6)

Bog je pokazao da je pravedan Bog i da ne može i da ne želi tolerirati ni nepravdu ni grijeh. Da Bog nije tako postupio bio bi nepravedan. To bi bila neka „nova pravednost“. Svojom pravdom Bog je omogućio nama da mi ne budemo kažnjeni za svoja nedjela. Mi smo jedino iskusili Božju ljubav.

Tako postupa samo kralj koji voli svoj narod.

Tako postupa samo Krist Kralj.

Krist ulazi u našu grješnu stvarnost i preuzima sve naše opačine na sebe. On nas ljubi i oprašta nam i pokazuje nam put prave ljubavi.

»Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«

Put koji vodi u život, a ne u smrt.

Put koji vodi u kraljevstvo nad kojim on vlada i u kojemu on i služi.

Ta je slika vladara dijametralno suprotna od slike suvremenih vladara ovoga svijeta. Ovim svijetom vladaju principi selektivne pravednosti i izvitoperene ljubavi. Pravednosti koja je samo za odabrane i ljubavi koja je užasno sebična i koja ne stvara život nego smrt.

Na križu Bog sudi našim grijesima u osobi svoga Sina. Isus trpi sva naša ponovljena zla. Zato danas na blagdan Krista Kralja svega stvorenja pogledajmo na križ i vidjeti ćemo da pravda i ljubav mogu i moraju biti zajedno.

Ali samo u Kristu.

„Tvoja je mišica snažna,

ruka čvrsta, desnica dignuta.

Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvoga,

ljubav i istina koračaju pred tobom.“

 

(Psalam 89,14-15)