“Ja sam u medijskoj blokadi odavno, a pogotovo od studenog 2012.

Apsolutna medijska blokada. Ali da radim gnjusne ekscese, da radim protiv sebe i Hrvatske, bila bih u medijima.

Itekako bih se smiješila s novinskih stupaca i frekventnih portala, bila bih lice s ekrana. Ne hvala.” piše Krišto.

Branimir Pofuk u Večernjem listu je napao novinarku HRT-a Karolinu Vidović Krišto zbog emisije “Slika Hrvatske” snimljene u Vukovaru prošle godine. Krišto je reagirala na Pofukovu prozivku, a njenu reakciju prenosimo u cijelosti.

Zahvaljujem B. Pofuku za promidžbu emisije “Slika Hrvatske”.

Pozivam sve čitatelje lista u kojem dotični piše kao i ostatak hrvatske javnosti da na Youtube-u pogledaju emisiju “Slika Hrvatske – Vukovar 2012.”

Nije “Slika Hrvatske” provela segregaciju.

Samosegregaciju i samogetoizaciju tražili su predstavnici srpske nacionalne manjine, a provela ju je tzv. politika.

Djecu se u Vukovaru službeno, po nalogu, dijeli na Srbe i Hrvate, obilježava ih se.

Nije Slika Hrvatske provela tu samosegregaciju i samogetoizaciju, ona ju je prokazala. Kako ta istina boli. Boli. I mene boli.

Ali ona je tu i kad se pravimo da je nema. U svojoj sam emisiji pokazala stanje stvari, barem na 25 minuta prekinula opće hinjenje da ta stvarnost ne postoji. To je prvi korak. Ukazati na činjenice, razotkriti ih i javnosti ih predočiti. Tako nas je učio i uči Joseph Pulitzer.

Što se ćirilice tiče, najbolje je to stanje stvari opisao Slobodan Prosperov Novak u emisiji HRTa “Pola ure kulture”. Ćirilica, baš kao ni glagoljica, nikada nije bila problem u Hrvatskoj.

Dok netko 1990. nije došao i ćirilicom napisao “Ovo je Srbija”.

Tada je nastao problem.

Nikada se u Hrvatskoj nije pisalo ćirilicom, barem ne unatrag zadnjih 200 godina. Nije bila ni službeno, ni uporabno pismo.

Gospodine Pupovac, kada ste Vi ijedan svoj rad, tekst ili dopis objavili na ćirilici?

Kada je itko zadnjih 200 godina u Hrvatskoj rabio ćirilicu?

Otkud se posljednjih 20ak godina odjednom pojavila?

Pogledajte i poslušajte Slobodana Prosperova Novaka na www.hrt.hr, emisije na zahtjev, “Pola ure kulture”, 6. studenog 2013.

Na sam članak B. Pofuka neću ovim putem reagirati.

Što se Stožera za obranu hrvatskog Vukovara tiče, imam nešto za reći.

Od srca im hvala što su branili i obranili Hrvatsku. Hvala što je i dan danas brane i čuvaju, jer smo mi, svi ostali, očito zakazali.

Nije teško biti prisutan u medijima. Kao što nije teško održati se na političkoj sceni.

Najprije o medijima.

Radite sebi i Hrvatskoj na štetu, i doprijet ćete u medije. Ja sam u medijskoj blokadi odavno, a pogotovo od studenog 2012. Apsolutna medijska blokada. Ali da radim gnjusne ekscese, da radim protiv sebe i Hrvatske, bila bih u medijima. Itekako bih se smiješila s novinskih stupaca i frekventnih portala, bila bih lice s ekrana. Ne hvala.

Sve se može, ali pod koju cijenu?

Zato se, nažalost, istina ne podrazumijeva.

Zato se, nažalost, nalazimo u paradoksalnoj situaciji da se za istinu moramo boriti. U borbi za istinu najjače je (a možda i jedino) oružje čistoća. Ona se postiže čestitošću, neokaljanošću, istinoljubljem, ali i prokazivanjem istine i laži. Pogotovo prokazivanje istine i laži nije uvijek jednostavno. Za to treba hrabrosti. Prije svega hrabrosti oduprijeti se trulim kompromisima.

Hvala Bogu na novoj tehnologiji i bahatosti vlasti i medija. Istina dopire do ljudi, što zahvaljujući novim medijima, što usmenom predajom koja je podcijenjena, što zbog rastućeg nepovjerenja i prema tzv. politici i prema medijima jer su se pre-obahatili.

Ista stvar kao i s medijima je i s tzv. politikom. Nije teško održati se na današnjoj političkoj sceni, na vlasti.

Čak nije toliko teško ni doći na vlast. Ali pod koju cijenu?

Kada kažem da cijeli Sabor i cijelu Vladu, cijelu sadašnju i bivšu vlast kao i cijelu sadašnju i bivšu oporbu čine politikanti, onda upravo o tome govorim.

Nisu li gotovo sve anacionalne poteze u novijoj hrvatskoj povijesti donosile stranke s hrvatskim predznakom? Jesu. I izručenje generala, i koalicije sa strankama u kojima sjede potencijalni ratni zločinci, i pljaćka države i naroda.

Nisu li gotovo sve anti-socijalne poteze donosile tzv. socijalne stranke, proistekle iz KPH, poteze koje najviše udaraju po hrvatskom radniku, seljaku i čovjeku kao socijalnom biću? Jesu. I porezne namete, i najveće rezove u socijali, javnom sektoru, zdravstvu, i pljaćka države i naroda.

Jesu li svi mali i veliki nositelji svih tih stranaka podupirali tu i takvu politiku, bilo naglas, bilo šutnjom? Jesu. Je li se itko iz tih stranaka za vrijeme donošenja svih tih monstruoznih poteza od njih ogradio, a kamoli im se suprotstavio? Nije. Poradi očuvanja na poziciji, očuvanju vlastite egzistencije, a na štetu države i naroda.

Grijesi. Riječju, djelom i propustom. Tko je bez grijeha? Ja nisam!

I ne pada mi na pamet nekome suditi ili poticati nekoga da sudi bližnjemu svome.

Ali radi dobra njihova, naša, države i naroda trebamo početi jasno govoriti. Svaka pojava, svaki postupak, svako djelo, svaki propust ima svoje ime. Treba izgovarati ta imena. Izbjegnimo ponavljanje loše povijesti. Oprostimo svima koji su naštetili državi, narodu. Spriječimo da to čine opet. I opet.

Kako? Za početak da počnemo jasno govoriti.

I ne zaboravimo – u borbi za istinu najjače je oružje čistoća. Ona se postiže čestitošću, neokaljanošću, istinoljubljem, ali i prokazivanjem istine i laži. Pogotovo prokazivanje istine i laži nije uvijek jednostavno. Za to treba hrabrosti. Prije svega hrabrosti oduprijeti se trulim kompromisima.