Dok je tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!” I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” A njemu reče: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!”

 

(Luka 17, 11-19)

 

VRIJEME NEZAHVALNIH

„Blagoslovljeni oni koji mogu dati

ne sjećajući se

i primiti ne zaboravljajući.“

 

Živimo li u vremenima kada je nezahvalnost postala nešto potpuno uobičajeno?

Možemo li ovo naše vrijeme nazvati „vrijeme nezahvalnih“?

Nezahvalnost je dio čovjekovog života od dana kada su je Adam i Eva očitovali prema Bogu. Na svekolike Božje blagoslove uzvratili su neposluhom i nezahvalnošću. Od tada nas nezahvalnost neprestano prati.

I ne napušta nas. Samo biva sve veća. I sve jača.

Malo je toga tako odvratno kao što je nezahvalnost. Svi smo mi osjetili ubod ljutnje, nezadovoljstva ili tuge, kada nitko nije znao prepoznati i cijeniti naš naporan rad ili našu velikodušnost. O ljubavi i nesebičnoj žrtvi, na što su toliki samo odmahnuli rukom ili okrenuli svoja leđa, ne treba ni zboriti.

Nezahvalnost nas izravno odvodi u grijeh. A grijeh nam oduzima svaki zdravi razum.

„Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe.“ (Rimljanima 1, 21-22)

Znamo Boga,  upoznali smo ga, i jednostavno smo ga uzeli „zdravo za gotovo“. Umjesto da ga u svakom trenutku slavimo i da mu zahvaljujemo za tolike blagoslove, mi smo se pouzdali u ovaj svijet i u sebe same, što je rezultiralo tamom u našem srcu. Uvjereni da smo „popili svu pamet ovoga svijeta“ mi smo krenuli putem čiste ludosti.

Kultura smrti sve više širi svoj utjecaj, a zajedno s njom „u paketu“ dolaze: pobačaj, eutanazija, istospolni brakovi, ubojstva, i sve ono što slavi smrt, a nikako život.

Sveti Pavao upozorava Timoteja da će nastupiti „teška vremena“ kada će ljudi biti „sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga.“

Ovaj naš svijet uistinu je postao zastrašujuće mjesto u kojem ljudi Boga priznaju samo kako bi ga okrivili za ono što nije dobro u njihovim životima. To čineći, ljudi sami sebe, nezahvalni kakvi već jesu, guraju u duhovnu propast.

Kada čovjek malo bolje promisli, nezahvalnost je prijezir prema Božjoj suverenosti. Kao da kažemo da nam se ne sviđa kako Bog upravlja svijetom i da bismo mi to mogli daleko bolje.

William Shakespeare je tvrdio da kod čovjeka mrzi više nezahvalnost nego li laž, taštinu, brbljivost, pijanstvo. James Thompson će nezahvalnost nazvati „izdajom čovječanstva“, a Benjamin Franklin će reći da čovjek uzvraća male usluge, priznaje postojanje onih srednjih, dok na one velike uzvraća – nezahvalnošću.

I gdje smo mi tu? U toj priči?

Kao nacija? Kao pojedinci?

Kao pojedinci svi bismo osobno trebali promisliti kako uzvraćamo Bogu na primljenim blagoslovima i bližnjima na dobru, ali kao nacija proteklih smo godina jasno i glasno pokazali da smo – nezahvalni.

I prema Bogu i prema bližnjemu.

Prošlog smo tjedna (8. listopada) obilježili (?) Dan neovisnosti. Jesmo li se (zaboravimo protokolarne svečanosti u kojima je bila uključena Crkva) zahvalili Bogu za slobodu koju uživamo? Slobodu za koju su se toliki borili i za koju su toliki dali svoje živote?

Nažalost naš nacionalni mentalitet čini sve kako bi umanjio sve one žrtve koje su najzaslužnije za nacionalno oslobođenje. Najviše razine vlasti odbacuju činjenicu da je izravni tvorac svih ljudskih i nacionalnih sloboda Bog Stvoritelj i Otkupitelj.

I baš kao što loši roditelji svojim lošim ponašanjem bivaju loš primjer svojoj djeci, tako i loša vlast, svojim lošim odnosom prema Hrvatskom obrambenom ratu i prema zahvalnosti u odnosu na one koji su najzaslužniji što danas nismo prognani sa svojih ognjišta, stvara naciju nezahvalnih ljudi. I to čini svojim odlukama, od uvođenja ćirilice u Vukovaru, pa sve do rasprodaje nacionalnog bogatstva, a sve uz unisonu podršku glavnih medija.

Kada vidimo kamo sve to vodi, a definitivno vodi u propast, onda ne možemo gajiti neka velika nadanja da će naša nacionalna budućnost biti dobra, a kamo li svijetla. Kada vidimo sve te političare, od kraja rata na ovamo, koji daju loš primjer ljudima onda je potrebno nešto poduzeti.

Neki jednostavno „bace koplje u trnje“ i govore kako su čuli da smo mi „slučajna država“ ili „izgubljeni slučaj“. Drugi pak, ne miruju, nego biraju put političkog aktivizma kako bi promijenili tragičnu političku sliku zemlje.

Ali lijek za ovu tešku bolest, smrtonosnu bolest, za moralnu i duhovnu agoniju, nije niti malodušje, a nije niti politička revolucija. Lijek pronalazimo jedino u Riječi Božjoj, koliko god se to nekima ne sviđalo.

„I ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje i pomoli se i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.“ (2. Ljetopisa 7, 14)

Mi nismo ponizan narod, nego smo oholice. Mi se ne molimo Bogu, nego ga moljakamo kada smo u nevoljama. Mi se ne obraćamo od svojih grijeha, nego ustrajavamo u njima. A narod propada kada oni koji poznaju Boga (vjernici) postaju samodovoljni i nezainteresirani prema svome Ocu. Ravnodušni prema Bogu. Ozdravljenje nacije počinje kada su ljudi ponizni, kada priznaju svoje grijehe i kada se vrate Bogu.

Ne postoje odgovarajuća politička rješenja za duhovne krize. To je iluzija. Najobičnija laž. Duhovna kriza zahtjeva isključivo duhovni lijek. Da, potrebno je izlaziti na izbore i potrebno je birati moralne i čestite ljude (što mi tako rijetko činimo),  ali je naivno očekivati da će i najbolji političari donijeti mir i duhovno iscjeljenje našem narodu.

Nacija su ljudi, a dok ljudi ne dožive promjenu svoga srca, bez obzira koja politika dobila izbore, iscjeljenja ne će biti. Naša nacija ne pati zato što je većina naših političara korumpirana, nego zato što je to postalo uobičajeno, prihvatljivo duhovno stanje nacije.

Zapitajmo se, tko je više korumpiran, neprincipjelni političar ili birač koji ga ponovno bira?

Ali potrebno je ponoviti, za ovo stanje ne postoji političko rješenje. To je „par excellence“ duhovno pitanje, koje zahtjeva samo jedan lijek, a to su ponizni ljudi koji se kaju, odriču svojih grijeha i koji se vraćaju Kristu. Ponizni ljudi su najčešće i zahvalni ljudi. Ponizan čovjek priznaje da treba Boga i da treba druge ljude i ponizan čovjek pokazuje svoju zahvalnost prema svima onima koji su mu pomogli.

Našem narodu je potreban povratak u poniznost.

Mi moramo pokazati svoju zahvalnost Bogu.

Mi se moramo vratiti  Kristu.

Baš kao što se je vratio onaj deseti gubavac.

Današnju priču predobro znamo. Deset gubavaca vapi za ozdravljenjem. Mole Isusa neka im pomogne. On ih iscjeljuje, ali od njih deset samo se jedan vraća i zahvaljuje se Isusu. Devetorica okreću leđa i odlaze od njega.

Ništa novoga. Koliko nas samo u kriznim stanjima vapi da nas Bog pomogne? Ako Bog to ne učini onako kako smo mi to zamislili, optužujemo ga za sve svoje nevolje i za bešćutnost. Čak ga se i odričemo. Ukoliko nam pomogne držimo to za svoje „pravo“ i čim kriza mine Bogu okrećemo leđa. Do nove potrebe.

Zahvalnost desetog gubavca, zahvalnost Samarijanca, nije jedina poanta današnjeg čitanja. Nekako je u drugom palnu ostala činjenica da se je on – vratio. I on je otišao javiti se svećenicima kako bi se, uz njihovu suglasnost, kao izliječen čovjek, mogao vratiti normalnom svakodnevnom životu. Ali nakon toga nije poput one devetorice pokazao nezahvalnost i nije krenuo „naprijed u novi život“ nego se je – vratio.

Vratio se je Isusu.

Ova nas priča uči jednoj jednostavnoj istini, a ona glasi: „Vjera nas spašava.“

Sam Isus Samarijancu kaže: „Tvoja te vjera spasila!“

Ali koja vjera?

Koja je to vjera u stanju reći dudu „iščupaj se s korjenom i presadi se u more“?

To je vjera veličine zrna gorušičina, vjera puna sumnji, pitanja, oklijevanja, ali i dalje stoji pitanje – koja vjera?

Je li to manifestacijska vjera? Vjera temeljena na rutini i navici?

Vjera koja pokušava „pazariti“ s Bogom?

Ili je to možda zahvalna vjera?

Ne. Ne, nije. Uopće nije.

Jedina vjera koja spašava je vjera u Isusa Krista.

Živi Bog nam nudi dar vječnosti. Taj dar je naš, samo ga trebamo zaiskati. I sve što trebamo učiniti, kada je naš spas u pitanju, kada je riječ o tome gdje ćemo provesti vječnost, jest vjerovati Isusu Kristu.

I biti mu što bliže.

Za to učiniti potrebno je odreći se ovoga svijeta, njegove kulture smrti, potrebno je odreći se sotone i svih djela njegovih, potrebno je Bogu dati slavu i hvalu, potrebno je ljubiti Boga iznad svega i bližnjega kao samoga sebe.

I potrebno je vratiti se Isusu Kristu.