Lk 2,22-40

Dijete je raslo, puno mudrosti.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.

Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.

Riječ Gospodnja.

„Kršćani, ako želite očuvati čovječanstvo,

najprije obnovite obitelj!“

Iza nas je advent, vrijeme iščekivanja i pripreme.

Iza nas je Božić, proslava rođenja Isusa i dolaska Boga na zemlju u ljudskom obličju. Iza nas je Utjelovljenje.

Molili smo se. Pjevali smo. Kitili smo božićna drvca.

Postavljali jaslice. Dijelili darove. Dobro smo jeli i pili.

Okupljali smo se sa svih strana svijeta. Grlili se i ljubili. Čestitali.

Sve u slavu Božju, sve u slavu rođenja Isusa Krista. A dijelom i za svoj gušt.

I sada?!

Darovi su razmotani. Fešta je prošla.

Ni u hladnjaku više nema ostataka s blagdanske trpeze.

Božićno drvce, iako još uvijek treperi istom snagom, pomalo kao da gubi onaj svoj sjaj. Dio rodbine je već otputovao i za stolom ne treba toliko sjedalica. Dobro, tu je još i Nova godina koja dolazi, ali što nakon toga?

Nakon toga je mjesec siječanj. Najduži u godini i povratak u normalu.

Moramo se vratiti u normalno vrijeme, u uobičajeno vrijeme. U vrijeme kroz godinu.

A nama kao da nam se nekako i ne da. Mi volimo fešte i šušure, izvanredna stanja i posebnu atmosferu. Velika većina nas u biti i ne voli ono što zovemo normalno. Kada nam netko kaže da smo obični ili prosječni mi se užasno lako uvrijedimo. Nama obično i prosječno idu na živce.

U ovoj kulturi koja obožava sve te silne „zvjezdice padalice“ na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, nitko normalan više ne želi biti normalan.

Čak i u našim duhovnim dimenzijama mi govorimo o radikalnim preobrazbama, mi čeznemo za mega čudesima, mi želimo čuti priče o izuzetnim i dramatičnim Božjim intervencijama i postupcima.

Ne čujemo baš tako često kako je netko, hodajući korak po korak kroz svoj obični i prosječni život, došao do Boga. Takve priče nisu teme knjiga, nisu predlošci za filmske scenarije, nisu razlog TV reportaža, jer nitko ne želi biti prosječan ili običan.

Nitko osim (gle čuda!) samoga Boga.

Ali kako to sam Bog bira biti običan?

Bog odustaje od svojih božanskih privilegija, biva ponizan i ponižen. Rađa se kao čovjek. Kada Bog želi iskazati i dosegnuti najvišu razinu moći on to čini odbacujući moć i uzdizanje, odriče se iznadprosječnog i neobičnog, i umjesto toga postaje sluga.

Isus se rađa u obitelji.

Isus se odgaja u obitelji.

Isus odrasta u obitelji.

Isus živi u obitelji.

„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (52)

U ovoj, jednoj jedinoj rečenici, stoji sve ono što svaki roditelj želi za svoje dijete. Četiri područja Isusovog odrastanja daju nam nacrt, daju nam podlogu za sve zakone ovoga svijeta, kojima se regulira odgoj naše djece.

Isus je odrastao u mudrosti. Biti mudar znači znati i razumjeti svijet oko sebe. To je i naobrazba ali to je i puno više od bilo koje naobrazbe. Mudrost znači sposobnost donošenja odluka temeljem razlikovanja doba od zla.

Kada je u pitanju moral i vjera, kada je u pitanju istina, onda je uloga obitelji ključna u odgoju djece.

Isus odrasta i u dobi. Dakle tjelesno. Naša vjera nije pitanje isključivo uma i duše. Mi učimo svoju djecu da je naše tijelo hram Duha Svetoga. To zahtjeva trud i stegu, jer krivi put vodi u bezbrojne traume, a u konačnici i u propast.

Isus je odrastao u milosti kod Boga. Uvijek je šokantno vidjeti roditelje (kršćane, naravno) koji pokazuju nevjerojatnu zabrinutost kada su u pitanju tjelesno zdravlje i naobrazba njihove djece i koji se čine apsolutno indiferentni kada je u pitanju duhovno dobro njihove djece. Roditelji polude ako njihovo dijete i pomisli napustiti neko školovanje ali zato niti okom ne trepnu kada njihova djeca prestanu pohađati vjeronauk ili odlaziti nedjeljom na svetu misu.

Isus je odrastao mentalno, tjelesno i duhovno, te je konačno odrastao i u milosti kod ljudi. Svi mi želimo da nam djeca odrastu kao dobro odgojena i pristojna čeljad. Želimo da budu ljubazna i suosjećajna ljudska bića. Nema roditelja koji želi odgojiti sebičnu i bezosjećajnu djecu. Ipak, nerijetko naša djeca dobivaju roditeljski savjet po kojemu najprije treba voditi računa o sebi, a tek onda eventualno o drugome.

Ova četiri područja u biti su naš popis želja kao roditelja kada su naša djeca i njihovo odrastanje u pitanju. Ali ako želimo uspjeti kao roditelji onda moramo strastveno i uporno tražiti Božju pomoć kako bismo odgojili mudru, zdravu, duhovno zrelu i karakternu djecu.

Biti roditelj nije lako. Nije ni najmanje lako. Ali je vrijedno svakog truda.

Na ovakav način odrastao je i Isus. Odrastao je u obitelji od djeteta do odraslog čovjeka. U takvoj obitelji trebaju odrastati i naša djeca. Zato u konačnici i služi obitelj.

Ali samo obitelj u čijem je središtu – Božja riječ.

Marija i Josip su slijedili Božju riječ u svakom dijelu i u svakom trenutku odgoja svoga sina Isusa.

Drugo poglavlje Evanđelja po Luki, kada je u pitanju Isusovo odrastanje, neprestano nas podsjeća po čemu su se Marija i Josip ravnali.

„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Luka 2, 22-24)

Upućivali su ga u pravom smjeru. Bili su mu primjer.

Obratite pozornost na ovaj dio teksta: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem.“ (41)

Dakle, nije to bio neki izuzetan događaj nego je to bila uobičajena praksa svake godine. Marija i Josip su osigurali Isusu ozračje u kojem je duhovni rast bio norma, a ne iznimka.

Vjerujemo li mi uistinu da će netko našu djecu bolje odgajati nego naša obitelj?

Vjerujemo li mi uistinu da će ovaj svijet, koji nastoji, na sve moguće načine, iz javnog života istjerati Boga, odgojiti našu djecu tako da ona budu mudra, zdrava i da budu u milosti kod Boga i kod ljudi?

Svaka je obitelj, koja se u Boga uzda i koja u svojem središtu stavlja sliku Boga, nalik Isusovoj obitelji. Svaka takva obitelj je – Sveta obitelj.

Molimo se Bogu, u ovom uobičajenom, u ovom normalnom, u ovom vremenu kroz godinu da nam podari snage i mudrosti slijediti uzor Svete obitelji.

U svemu. Pa tako i u odgoju svoje djece.

„Obnovite u svojim dušama, donesite u svoje domove

i stavite pred svoje oči, izgubljenu sliku Boga.“

(fra Feliks)