Lk 1, 26-38

Evo, začet ćeš i roditi sina.

U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.« Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Riječ Gospodnja.

 

 

 

Oni među nama koji su roditelji, djedovi i bake, none i nonoti, ujaci ili tetke, barbe ili strine  svi znaju što to znači promatrati najmlađe članove obitelji kada su na nekoj pozornici. Kada nastupaju pod svijetlom reflektora.

Možda je to neka školska prestva o Božiću, možda je to njihov klavirski koncert, nastup na nekom lokalnom amaterskom glazbenom festivalu. Možda vam sin igra kao junior košarku, pa ste ga došli gledati na nekoj utakmici, a njega dopadne bacati odlučujuća slobodna bacanja kada je vrijeme isteklo, a rezultat je poravnan.

Ma koja god situacija bila, svi smo se mi suočili sa gropom u grlu, s grčevima u štumiku, s leptirima koji te škaklju i kada ostaneš bez zraka, ka’ riba na suvo. Molimo se Bogu, stiščemo palčeve i nadamo se da će mali pogodit’, da će mala dobro otpivat’, odsvirat’ pravu notu, izgovorit’ točno tekst.

Kada su nam djeca mala i tek uče kako jesti žlicom, onda mi roditelji, nesvjesno, otvaramo svoja usta, baš kao i djeca. „Ajde, zini! Još samo ovu žlicu! Ajde jednu za mamu!“

Pomalo je sve to i komično, ali je tako. Ne moš pobjeći od toga. Kada mali baca ona slobodna bacanja, bacamo ih i mi, a kada nam dijete pjeva, svira ili recitira mi se smrznemo, sjedimo na rubu sjedalice i ne dišemo sve dok se sve ne završi onako kako treba.

Nešto se je slično dogodilo i kod Luke u ovonedjeljnom čitanju.

Čitav svemir, svi nebeski stanari, od arhanđela Gabriela nadolje, susprezali su svoj dah i sjedili su na rubu svojih sjedalica.

Sve oči i sve uši bile su upravljene prema jednoj mladoj djevojci u teškoj zabiti Palestine.

Ona je upravo bila pred najvećim stresom u svojem mladom životu.

Veliko je pitanje visilo nad čitavim svemirom – kako će ta djevojka odgovoriti na taj šok?

Koji će biti njezin odgovor?

Hoće li biti potvrdan?

Baš kao što Frederic Buechner jednom reče, Marija je vjerojatno bila i suviše zbunjena da bi to primjetila, ali čak je i Gabrijel pod svojim krilima drhtao, pomalo nervozno, iščekujući kako će se ovaj susret odvijati.

Na kraju, kao što to svi znamo, sve je prošlo super i nebeski stanari sigurno su svi zajeno odahnuli s velikim olakšanjem.

Dugo očekivani plan spašavanja posrnule kreacije uistinu se je počeo kretati prema naprijed.

Nakon vjekova čekanja, majka je odabrana, kako bi postala nositeljica samog Sina Božjeg.

Kroz godinu dana to će se dijetešce roditi u Betlehemu i spasenje svemira krenuti će svojim tijekom.

I to je ta priča.

Ali poput neke stare fotografije koja je predugo bila izložena suncu na zidu u tinelu naše none, tako je i ova Lukina priča izblijedila i požutjela tijekom vremena. Možda smo postali pre familijarni s tom pričom da bismo bili u stanju osjetiti svo to nervozno iščekivanje o kojem je do sada bilo riječi. Mi također, vjerojatno, nismo u stanju raspoznati višestruke nijanse ovog prizora i kako te nijanse određuju Marijin život i službu Marijinog sina Isusa.

Zato pogledajmo još jednom, ne samo ovu priču, nego i njezine šire odjeke kroz Sveto pismo.

Sve počinje u dvadeset i šestom stihu kada moćni arhanđeo Gabrijel biva poslan u Nazaret u skromnu kolibicu u kojoj je Marija živjela sa svojim roditeljima. Nije Gabrijel baš prava vrsta posjetitelja koju bi čovjek očekivao na jednom takvom mjestu. Nazaret je bio jako malo selo, prava žabokrečina Rimskog carstva. Gabrijelovo ukazanje, na jednom takvom mjestu, bilo je kao da se kolona skupocijenih automobila nekog svjetskog moćnika parkira pokraj neke zapuštene kamp kućice nekoga siromaha.

Ne može čovjek povezati sjajne i skupe automobile sa dotrajalom kamp kućicom negdje „Bogu iza nogu“. Baš tako ni Marija, a niti bilo tko drugi, nije mogao zamisliti da će netko poslati Gabriela u neko zabito selo da bi tamo pronašao neku djevojku.

Ranije u Lukinom Evanđelju anđeo se pojavljuje Zahariji, ocu Ivana Krstitelja, dok je ovaj „prinosio kad“ u Svetištu Gospodnjem. Eto to je mjesto gdje čovjek može očekivati da bi eventualno mogao susresti anđela, zar ne?  

Ali u Marijinoj kolibi, na rubu zabiti kakva je bio Nazaret?  

Nikad.

Ali tako je bilo, i nitko nije bio više zatečen od Marije same. Ona se boji baš kao što se boji svaka druga osoba u Bibliji koja je susrela nađela. Zato svaki anđeo zna napamet što mu je u takvim prigodama prvo izgovoriti. Čim se anđeo pojavi pred nekim, prva stvar koju mora reći je: „Ne boj se!“

Pravi anđeli ni malo nisu nalik onim Hollywoodskim.

Stvarni anđeli ustraše ljude, da pojma nemate koliko.

Tako je bilo i s djevicom Marijom. Dva puta u 27-mom stihu, spominje se činjenica njezine nevinosti. Zasigurno jako važna pojedinost. To objašnjava Marijinu trenutačnu nevjericu kada joj je rečeno da će uskoro imati dijete. Marija je možda bila izuzetno mlada i živjela je stoljećima prije nego što je bilo tko i bilo što znao o biologiji reprodukcije, ali ona je znala kako bebe bivaju začete i ona je znala da ona nije na tom putu.

Ona je također znala da ona nije prikladna kandidatkinja za osobu kojoj će se na takav, pa možemo slobodno reći, moćan i uzvišen način, obratiti sam arhanđeo Gabrijel. Jer on joj se obratio kao da je ona moćna i uzvišena, a ne on – sam arhanđeo Gabrijel.

Ono što je uslijedilo bilo je još čudnije. Gabrijel je Mariji izložio čitav Božji plan spasenja i to na jedan jako koncizan način i za vjerovati je da Marija nije baš puno razumjela o čemu on to zbori. Pa iako ona postavlja samo jedno pitanje i to ponajprije tehničko, na kraju ona na zadivljujući način prihvaća ponudu. Marija ima čak i posljednju riječ. I onda Gabrijel odlazi i Marija se je vrlo vjerojatno morala zapitati je li ona možda sve to samo sanjala.

Ona ovdje jako malo govori. Ona samo kaže: „Kako će to biti, kad ja muža ne poznajem?“ i „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Obje ove rečenice mogle bi poslužiti kao slogani za ostatak Marijina života. Nažalost, Marija će toliko puta doći u prigodu, promatrajući život svog sina, zapitati se: „Kako je ovo moguće?“. Također će puno puta doći u prigodu predati se Bogu, kao ponizna službenica, i reći: „Neka mi bude!“.

Životni put kojeg je Gabrijel skicirao Mariji nije uopće bio lak. Dapače.

Ali zar nije Biblija prepuna takvih primjera? Lukino čitanje samo je jedan od primjera među tolikim biblijskim pričama u kojima obični, neprimjetni ljudi odjednom otkriju da se njihova životna staza križa sa stazom Boga Svemogućega.

Noa je vodio brigu o svojim svakodnevnim poslovima, hranio je svinje i muzao krave, kada odjednom, iz vedra neba, začuje glas: „Noa! Kiša će.“

Abraham je bio stariji čovjek bez djece koji je živio u mjestu zvanom Ur i koji je uživao u bogatstvu kojeg je prikupio kroz svojih sedamdeset i pet godina života.  Odjednom iz oblaka prst bi uperen prema njemu i bi mu rečeno: „ Ti si taj! Ti si otac moćnog naroda koji će jednog dana spasiti svemir.“

I tako dalje, i tako dalje kroz desetke biblijskih priča.

A u svakom od tih slučajeva, a mi imamo prednost što znamo njihov ishod, mi odabrane aktere držimo sretnicima, ljude kojima je sam Bog naklonjen, ljude koji su postali sveci. Oni su za naš pojam ključni igrači u velikom Božjem planu otkupljenja.

Na prvi pogled, biti izabran na takav način čini se nečim velikim, kao kada čovjek dobije jackpot na lottu ili kada dobije nagradu za životno djelo. To nam sliči na onaj tenutak kada nas šef pozove na razgovor i kada nam najavi da smo promaknuti i da nam je plaća duplo veća.

Na duge staze biti izabran od Boga sigurno je čudesno i čarobno, ali pretpostavite da ste bili u stanju zaustaviti neku od tih osoba u njihovom životu i da ste ih upitali kakav je to osjećaj biti izabrani svetac. Siguran sam da biste se zapanjili njihovim odgovorima.

Priupitajte Nou kakav je to osjećaj biti preživjeli dok slušaš očajne uzvike i vapaje ljudi izvan arke koji se utapljaju u velikom potopu.

Priupitajte Abrahama kakav je to osjećaj biti otac vjere dok se pripremaš zabiti nož u grudi svome voljenom sinu Izaku.

Priupitajte Jakova kakav je to osjećaj biti Božji miljenik dok bježiš u brda  od gnjeva svoga brata Ezava i opraštaš se od svoje majke po posljednji put.

Priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti Božjom miljenicom, kada ti sin jednog dana izjavi da su sada njegova stvarna obitelj njegovi učenici.

Ili se pridružite Mariji u podnožju križa i priupitajte Mariju kakav je to osjećaj biti u milosti Božjoj dok ti sinu oduzimaju život za kojeg misliš da je jedini kojeg će imati.

U poslanici Hebrejima čitamo čuveno nabrajanje biblijskih junaka. Svi su oni činili čudesne stvari za Boga, navodi autor poslanice Hebrejima. Ali na kraju on zbraja njihove svete živote (Hebrejima 11:13): „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili, priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.“

Jednom kada vas Bog izabere na način kako je izabrao Abrahama ili Mariju ili sve ostale, odjednom shvatite da ste „stranac na zemlji“, vanzemaljac koji se više ne uklapa, tako dobro, na ovoj slomljenoj planeti.

Jer to je svijet koji je tako potrebit Boga kojemu ti služiš, a u isto vrijeme to je svijet koji također samo tako ignorira tog istog Boga. Većina ljudi oko tebe naprosto ne može vidjeti ono što ti vidiš i ne vjeruje ono u što ti vjeruješ i ti se osjećaš izoliran i izvan „škvare“.

I otkrije čovjek da je njegov život prikovan uz brdo obećanja koja za njegov život uglavnom i ostaju samo – obećanja.

I mi nastavljamo putovati prema onom što Shakespeare jednom nazva „neotkrivenom zemljom“, pod čim je on mislio na budućnost.

Putem, Bogu hvala, vidimo dokaze Božje nazočnosti, ljubavi, milosti i brige, ali na kraju dana, kada se naši životi približe svome kraju, ono za što se mi još uvijek čvrsto u nadi držimo, jesu Božja obećanja. Obećanja za koja se nadamo da će postati stvarnost onkraj našeg groba, jer za ovaj život jedini izlaz jest grob.

Ali mi se opiremo takvom scenariju. Mi želimo staze svetaca da budu glatkije, da pogled bude bistriji, i osjećaj poslanja gorljiviji. Mi vjerojatno na takav način razmišljamo, jer se nadamo da će možda naša putovanja biti također lagodnija i ispunjenija.

Slijedeći Isusovo uskrsnuće iz mrtvih, čini se da čak i Marija treba putem vjere kojeg i mi trebamo prigrliti. Ona se je čak trebala nositi sa fizičkim izostankom svoga sina i trebala se je nadati da je on sada uzvišeni Gospodar Života.

Uz križ, vidimo Mater Dolorosa, srca slomljena.

Majku Žalosnu.

Posljednje zabilježene riječi, koje je Isus izgovorio svojoj majci, stigle su s križa. Gledajući svoju očajnu majku kako plače, Isus otkida od sebe one famozne riječi: „Ženo! Evo ti sina!“, a onda govori Ivanu: „Evo ti majke!“.

To je bilo sve što je Isus uspio izgovoriti u svojoj agoniji. Daje zapovijed svojoj majci da vodi brigu o učeniku. Bio je to čin ljubavi, ali i čin koji je imao svoj konačni cilj i namjeru. Isus stavlja čitavu svoju Crkvu, sav svoj narod, na brigu svojim učenicima. Ali i pod zagovor svoje majke Marije.

Ista je zadaća pripala i nama danas. Mi smo Isusovi svjedoci.

Mi smo oni kojima je povjereno Evanđelje i nama je povjereno svjedočiti Isusovu ljubav.

Ali poput Abrahama i Mojsija i Marije i brojnih drugih, isto se zbiva i s nama, dobivamo zadaću, a znamo da pred nama nije lagan put.

Mi smo stranci na ovome svijetu. Mi putujemo prema neotkrivenoj zemlji u čiju istinu i stvarnost mi vjerujemo temeljem svoje vjere, ali u kojoj nesumnjivo još uvijek u potpunosti ne boravimo. Mi tek iz daljine naziremo stvari koje su nam obećane.

Kada je Marija prvi put čula Gabrijelove vijesti, njezino logično pitanje je bilo: „Kako će to biti?“. Kada mi razmišljamo o svojoj vjeri u Isusa Krista, svi mi, prije ili kasnije, postavljamo isto ovo pitanje.

Mi stojimo nad otvorenim grobom, urezanim poput rane u tkivo ove zemlje i pripremamo se položiti mrtvački sanduk, s onim koga ljubimo, u taj grob, ali mi ponajprije izgovaramo Apostolsko Vjerovanje, i završavamo ga vjerujući u „uskrsnuće od mrtvih“, uključujući i ovo tijelo koje će uskoro biti pokopano.

I dok naš pogled luta od groba do vjerovanja i natrag, mi se pitamo: „Kako će to biti?“.

Vjerski život nije lagan dok živimo kao stranci na ovoj zemlji.

Ali zhvaljujući Duhu Svetomu mi, poput Marije, također možemo reći: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

Posljednji spomen Marije u Svetom Pismu pokazuje Mariju u molitvi.

U molitvi svome sinu kojeg je nosila i porodila i dojila i poneki put sigurno i korila.

U Svetom Pismu posljednje što čujemo o Mariji jest da je živjela život jednostavne vjere, vjerujući i nadajući se da taj njezin dječak jest onaj za kojeg je arhanđeo Gabrijel obećao da će biti.

Također vjerujemo onome koji je dao ta obećanja i tako mi putujemo dalje.

I vjerujemo da je ova vjerna žena, posljednji put viđena kako moli, uistinu primila sve ono što joj je Bog obećao.  

Molimo se, da mi, i svi oni povjereni našoj brizi, na isti način ostanemo vjerni Božjim obećanjima uprkos činjenici da je jako teško biti stranac u ovome svijetu.

Često se moramo zapitati: „Kako će to biti?“.

Ali kroz molitvu i s vjerom i sa zagovorom Majke Božje, Djevice Marije, otkrivamo da naše „Kako će to biti?“ se pretvara u: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“.

To je naša Adventska nada sada i zauvijek.