Iv 1, 6-8.19-28

Među vama stoji koga vi ne poznate.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:

»Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’

– kako reče prorok Izaija.«

A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

Riječ Gospodnja.

I ove, treće, nedjelje Adventa, nalazimo se u društvu Ivana Krstitelja.

Prošle nedjelje evanđelist Marko nam je opisao Ivana, kakvu je odjeću nosio, čime se je hranio i što je govorio. Danas, kako bilježi evanđelist Ivan, posebna komisija ispituje Ivana Krstitelja. Komisiju sačinjavaju svećenici i leviti pristigli iz Jeruzalema.

Njih muči jedna stvar. Pojma nemaju tko je Ivan.

Žele to doznati, kako bi se njihovi nadređeni znali ravnati što im je dalje činiti u svezi ovog neobičnog čovjeka kojeg već slijedi veliko mnoštvo naroda.

On im govori da nije Mesija, ni Ilija, a ni prorok. Oni su uporni.

Moraju dobiti odgovor, ne mogu se vratiti bez odgovora.

Ne sustaju u ispitivanju.

Često se i sami znamo naći pred istim pitanjem.

„Tko smo mi?“.

Pitaju nas drugi, a pitamo se i mi sami.

„Tko sam ja?“

Nevjerojatno je snažna čovjekova želja za sviđanjem, a to znači svima pokazati – „tko smo to mi“. I želeći se užasno svidjeti mi smo u toj svojoj želji pripravni platiti svaku cijenu. Spremni smo ući u svaki mogući kompromis. Rijetki ljudi žele danas zauzeti konačan stav po bilo kojem pitanju. Jasno razlikovanje dvaju strana i zauzimanje za jednu stranu je rijetkost, jer nikad ne znaš tko će ti sutra, kada dođe u poziciju, to zamjeriti.

Danas je nepoželjno imati jasan, decidiran, beskompromisan stav, poglavito kada je u pitanju duhovno, moralno ili etično. Svjet nas uči da naša uvjerenja trebaju biti što labavija. Sigurnost oko bilo čega ne dolazi u obzir, a svi oni koji nisu spremni odustati od svojih stavova ili barem ući u kompromis oko njih, dobivaju etiketu uskogrudnosti.

U ovom dominantno sekularnom društvenom okružju istinu kreiraju industrija zabave i mediji i pod njihovim svakodnevnim i cjelodnevnim pritiskom mi se navikavamo na nešto što nam je, još jučer bilo, šokantno i neprihvatljivo. Na taj se način diže prag naše tolerancije prema moralno upitnim pojavama, prema etički neprihvatljivim zakonima i prema svemu što je protuljudsko i suprotiva Bogu. I ukoliko se vi usudite, bolje reći drznete, kritizirati nečiji način života ili neke pojave, vi ste automatski obilježeni i vrlo brzo društveno izopćeni.

Ova kultura je objavila rat svemu što počiva na Riječi Božjoj i naravno svima onima koji je štuju.

Neki su kršćani ušli u kompromis s takvom kulturom.

To je stvorilo, i stvara, čitave generacije kršćana koji se i dalje tako deklariraju, čak odlaze i u crkvu ali su prigrlili postmodernistički relativizam i to otvoreno i svjesno. Takvi kršćani više ne žele govoriti o istini i laži u kategorijama crno – bijelo. Ne, oni pitanja dobra i zla, istine i laži, svjesno bojaju različitim nijansama sivog. Svaki beskompromisni stav po pitanju istine biva osuđen kao „govor mržnje“.

Danas je popularno docirati Crkvi i prigovarati joj što se ona ima miješati u politiku, te se na sva usta govori kako je Crkvi mjesto u sakristiji. I sami vjernici su toliko izmanipulirani pa sve više prihvaćaju tezu da kršćanin ne mora javno svjedočiti svoju vjeru, da je vjera nešto osobno i da se ne mora imati baš beskompromisan stav po svim pitanjima.

Kompromis kada je vjera u pitanju, odnosno kada su u pitanju temeljni postulati života, naroda i svijeta, kompromis bilo koje vrste, izravan je napad na istinu. Relativizam je oružje s kojim se neprestano, iz dana u dan, napada istina. Danas, u ovom našem svijetu, sve više maha uzima nova religija koju su neki nazvali „moralistički terapeutski deizam“, a koja kaže: „Bog je krasna ideja ali ne onaj Bog s kojim bi se trebali dnevno opterećivati“.

Naravno kada nema Boga, odnosno kada o njemu ne treba svakodnevno voditi računa, onda nema ni istine, nema autoriteta, ostaje samo pojedinac kojemu je sve dopušteno. Pa i diskutirati o Božjim zapovijedima, koje se žele pretvoriti u „deset sugestija“.

„Čovjek nadasve“, kako mu neki vole tepati, užasno želi postati božanstvo onima oko sebe, ostaviti savršen dojam, želi biti važan u očima drugih ljudi. Želi da ga svijet prihvati. Malo tko od nas želi biti u sjeni nekoga pa makar taj bio i neka ugledna osoba. Mi želimo biti bitni. Mi želimo biti prvi. Na vrhu. Bez konkurencije.

Ivan Krstitelj je bio bitna osoba. Ne zato što je to svijet ustvrdio nego jer je dopustio da Bog određuje njegovu ulogu u životu. Shvatio je da je njegova vrijednost u poslušnosti Bogu, u Božjoj volji, a ne u onome što svijet zahtjeva od njega. Zato i ne podliježe napasti, ne proglašava sebe ni Mesijom, ni Ilijom, a ni prorokom. Ne kiti se tuđim perjem.

Lako je bilo pasti u napast, jer je već veliki broj ljudi slijedio Ivana. Tolike je privukao k sebi, tolike je krstio u Jordanu. Okitivši se titulama koje mu ne pripadaju broj sljedbenika bi se sigurno povećao, a time i Ivanova popularnost, utjecaj i moć. Sve mu je to svijet na tanjuru nudio. Mi bismo vjerojatno tu prigodu objeručke prihvatili. Takve stvari mi ne propuštamo. 

Ali Ivan posjeduje jednu karakteristiku koja nama toliko danas nedostaje. Ivan je beskompromisan. Ivan je dosljedan. Ivan ne želi da narod njega slijedi. Ivan šalje svoje najbliže sljedbenike nekome drugome. Ivan jednostavno, bez puno mudrovanja, kaže da on nije zvijezda.

Neki su ljudi pragmatici i oni sve u životu prime onako kako im dođe i onda od toga biraju ono što im trenutačno najviše odgovara. Ivan je idealist. On čvrsto stoji uz svoje principe i odbija svaki kompromis.

Od Adama i Eve, Sotona nam šapće u uho kako činiti kompromise nije nešto strašno. Dapače. „Ma daj, zagrizi. Ništa ti se ne će dogoditi. Pa ne ćeš umrijeti od jednog zalogaja. Samo ćeš biti mudriji.“ Dakle, poruka ovoga svijeta, a mi jako dobro znamo tko vlada i upravlja ovim svijetom, glasi – malo muljanja i poneki kompromis – i nije to nešto strašno. Ne boli. Ako i bude nekih posljedica one nisu ni velike ni teške. Proći će.

Nažalost mi smo smetnuli s uma da račun na naplatu uvijek dolazi. Možda ne odmah, možda malo kasnije, ali dolazi.

„Jer je plaća za grijeh smrt.“ (Rimljanima 6,23)

U filmu „Guslač na krovu“ vrijedni farmer Tevye, mora donijeti neke teške odluke. Kćerke mu odrastaju i pred odlaskom su. On bi rado očuvao svoju čast, povijest i tradiciju ali bi u isto vrijeme želio i dalje voljeti i blagosloviti svoje, nazovimo ih tako, „progresivne“ kćerke. Tevye se bori sa svojim dilemama i često ponavlja frazu: „U jednu ruku … ali opet … u drugu ruku.“

Tako to kod nas ljudi funkcionira, zar ne?!

Kao novčić sve ima dvije strane. Po tom principu funkcionira čitav naš svijet. Za svaku akciju postoji uvijek reakcija. Dualnost je realnost, rekli bismo. Ali Isus nam u „Besjedi na gori“ govori da nam je teško imati naše bogatstvo na dva različita mjesta, poglavito kada ovozemaljska valuta nije prihvatljiva na nebu. Isus nam govori i o našoj vjeri, govori nam da ne možemo služiti i Bogu i novcu.

Baš kao što ne možemo u isto vrijeme hodati objema stranama ulice. Svaka cesta ima dvije strane koje određuju put ali ponekad mi ne želimo izabrati ni jednu od njih. I umjesto da hodamo jednom od strana mnogi od nas biraju hodati sredinom. Sredinom je nekako najkomodnije. U sredini je nekako sigurno. Sredina nije ni lijevo ni desno. Sredina nam se čini stabilnom. Užasno udobnom.

U Knjizi Postanka (3,3) kaže se da je stablo spoznaje dobra i zla bilo smješteno „usred vrta“. Isusovi učenici su se „nasred mora“ našli usred oluje. Dakle, sredina zna biti i jako opasno mjesto.

Isus kaže:

„Nego vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne. Što je više od toga, od zla je.“

(Matej 5,37)

Drugim riječima – ne sjedite na ogradi.

Za nas kršćane neobično je važno izbjegavati sredinu. Isus u Otkrivenju govori crkvi u Laodiceji: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz svojih usta.“

(Otkrivenje 3,15-16)

Tu kompromisa nema. Ili smo unutra ili smo vani.

Mi ili hodamo s Kristom ili odlazimo od Krista.

Ivan Krstitelj hoda pred Kristom i poziva nas neka pripravimo put na kojem ćemo hodati zajedno s Kristom. To je beskompromisna vjera.

Vjera koja nije „malo u jednu ruku pa malo u drugu ruku“.

Vjera koja nije „kako koji vitar puše“.

Vjera koja nije „negdje po sredini“.

Nema diskusije, nema razgovora i nema kompromisa, jer nema spasenja bez apsolutne, bezuvjetne i beskompromisne – istine.

Nas jedino istina spašava. Za prihvaćanje i svjedočenje beskompromisne istine mi se moramo pripremati. A nema boljeg koji bi nas tome mogao podučiti nego što je Ivan Krstitelj. On je zbog svoje beskompromisne vjere i glavu izgubio.

Naravno da to nije lako ali zar nam sam Krist nije rekao: „Ako vi ustrajete u mom nauku, zaista ćete biti moji učenici. Tada ćete upoznati istinu, i istina će vas osloboditi.“ (Ivan 8, 31-32)

S Bogom je sve moguće, uključujući i život bez kompromisa, jer kada god zauzmemo stav mi ne stojimo sami.

Krist stoji uz nas.