»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.« Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’« »Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’

 

(Luka 16,19-31)

 

Argentinski pisac Julio Cortazar napisa: „Ljudska povijest tužan je rezultat činjenice da je svatko gledao samo svoja posla.“

Ja bih još samo nešto tu  dodao – „poglavito Hrvatska povijest“ – i odmah bi to potpisao.

Naravno da iz tog konteksta, s dužnim respektom, izdvajam sve one blistave, ali na žalost, tako rijetke trenutke naše povijesti kada smo gledali ponajprije interes domovine i svojih bližnjih, a tek onda, ako i tada, svoj osobni interes.

Ali to su samo iskre, bljeskovi, munje koje su proparale ovo oblačno nebo nad nama.

Čitavo ostalo vrijeme čovjek gleda i ne vidi, sluša i ne čuje, živi i ne doživljava, ništa osim svojih golih osobnih interesa.

Što to mi danas propuštamo? Prema čemu ili komu očitujemo svoj nemar?

Nekada smo vodili računa kako ne bismo propustili neki dobar film ili utakmicu. Danas nas to više ne brine, jer se uglavnom sve snima.

I reprizira. Pritisneš dugme i vratiš prošlost u sadašnjost.

Ali još uvijek, usprkos svoj toj silnoj tehnologiji, postoje stvari koje ne smiješ propustiti, jer su jednostavno neponovljive. Nečiji rođendan, obljetnica, trenutak kada si nekome mogao, a nisi, uputiti lijepu riječ, stisnuti ruku, obrisati suzu, reći „oprosti“ ili „volim te“.

Niti jedna tehnika, niti jedna elektronika, niti jedna informatika, nije, i nikada ne će ni biti, u stanju nadoknaditi sve ono dobroga što smo propustili podijeliti sa svijetom, a što nosimo u svome srcu, u sferi svojih osjećaja.

I to je naš grijeh. Grijeh propusta.

Jesmo li se ikada upitali zašto je danas toliko nemara i nebrige među nama?

Zašto propuštamo pomoći bližnjemu, a to smo u stanju učiniti?

Razmislimo koliko griješimo – propustom.

Je li razlog tomu najveći od svih nemara?

Nemar prema Bogu?

“Nasitili su se uz dobru pašu. Jest, kad su se nasitili, uzoholilo se njihovo srce. Zato su me zaboravili.” (Hošea 16,6)

Nažalost, mi smo uvjereni kako je najvažnije ne sagriješiti djelom, a onda eventualno i riječju. Već ono „mišlju“ ne uzimamo previše za ozbiljno, a o grijesima propusta mi nikada ozbiljno i ne vodimo računa.

I tu kardinalno griješimo.

Današnje čitanje i prispodoba koju priča Isus nosi naslov „Prispodoba o bogatašu i Lazaru“. Isto tako naslov bi mogao biti „Kazna za čovjeka koji je bio nemaran“, ili „Kazna za čovjeka koji ništa i nikoga nije htio vidjeti“.

Ili „Čovjek koji je ono bitno – propustio“.

Bogataš iz današnje prispodobe naravno nije usamljeni slučaj, jer Isus inače ne bi ni pričao ovu priču. Diljem svijeta, u svakoj generaciji, oni koji imaju puno (u smislu materijalnog) okreću svoju glavu od onih koji praktički nemaju ništa.

Prema podatcima Svjetske banke najsiromašnijih 40% svjetske populacije raspolaže s 5% globalnog prihoda. Najbogatijih 20% raspolaže sa tri četvrtine globalnog prihoda. Dvadeset i dvije tisuće djece umire svakog dana od posljedica siromaštva. Umiru tiho u nekom od najsiromašnijih gradova ili sela na zemlji, daleko od pogleda i brige ovoga svijeta. To što su mali i slabi u životu čini tu umiruću masu još nevidljivijom u njihovoj smrti.

Manje od 1% onoga što svijet potroši svake godine na oružje dovoljno je da bi se školovala sva djeca ovoga svijeta. Ali nikoga nije briga.

Skoro 3 milijarde ljudi živi od $2 (ili manje) dnevno, od toga njih 1.1 milijarda preživljava u apsolutnom siromaštvu, a to je $1 (i manje) dnevno.

Je li koga briga? Nekolicinu jest, ali većinu nije.

Zašto? Zato jer smo indiferentni prema svemu onome što nam se pred očima zbiva.

Gledamo i ne želimo vidjeti. Čujemo i ne želimo čuti. Pravimo se i gluhi i slijepi, a sve to pored savršena vida i sluha.

Ali nije naša nebriga, nisu naš propusti grijeh isključivo u odnosu na siromahe. Mi Hrvati smo usavršili grijeh propusta u odnosu na domovinu, na branitelje, na svoju braću preko granice, na obitelji poginulih i nestalih, na veterane Obrambenog rata … predugačak je popis svih onih koje mi danas „ne vidimo ili ne želimo vidjeti“.

Dati ćemo mi njima „mrvice s naše trpeze“, ali samo ako nas puste na miru i ako ne remete naš san.

San u kojem za njih, kao i na javi – mjesta nema.

Ali postoji jedan koji sve vidi i sve čuje i sve primjećuje.

Bog sve vidi. I Bog sve želi vidjeti. Bogu je bilo stalo do siromaha. Siromah za Boga ima ime. Lazar. A bogataš je anoniman. Bezimen.

„Dajući ime siromahu (Lazar = Bog pomaže), a ne bogatašu, Isusova priča u punom je kontrastu s logikom ovoga svijeta koja se odražava kroz pojam „Who’s who?“ („Tko je tko?“)“ piše Sarah K. Bunge i nastavlja „U svom stilu Isus nas podsjeća da je raj u suprotnosti s ovim svijetom po mnogo čemu, poglavito kada je u pitanju položaj osobe u društvu.“

Ms Bunge je upitala svoje učenike neka imenuju neke bogate ljude. Uslijedili su odgovori – Bill Gates, Donald Trump, šeik „ovaj ili onaj“ i naravno Oprah. Onda ih je upitala neka imenuju neke od siromaha iz svoje sredine u kojoj žive. One koji prose ili su beskućnici. Učenici su redom odgovarali neodređeno „onaj tip koji spava pored kontejnera“ ili „ona luda žena koja stalno žica sitno na vratima šoping centra“.

Ms Bunge zaključuje: „Svi mi razumijemo što to Isus govori. Bogu je stalo do svakoga, a poglavito do onih koje ovo naše društvo najradije ne želi ni primijetiti, a kamo li imenovati.“

Bog je primijetio siromaha.

I nazvao ga je imenom.

Ali Bog je primijetio i bogataša. Primijetio je njega i njegov nemar.

Njegovu ignoranciju. Ravnodušnost.

Ali, pitamo se, zašto je Bog bio tako nemilosrdan prema ovom bogatašu? Pa mi nigdje ne vidimo da je bogataš bio zao prema Lazaru. Nigdje traga teškim grijesima. Nije bio okrutan, nikada nije tjerao Lazara od svojih vrata, a nije mu ni uskratio mrvice sa svoga stola. Nije bio tiranin. Nije tlačio Lazara. Vjerojatno je bio ugledan građanin. Poštovan, cijenjen, rado viđen. Voljen. I niti jedan zemaljski sud ovog čovjeka ne bi sudio, a kamo li osudio.

I u čemu je onda bio njegov grijeh?

„Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je.“ (Jakovljeva 4,17)

U grijehu propusta. Znao je, mogao je i to je propustio učiniti.

Bio je to grijeh nemara, sebičnosti, sebeljublja. Grijeh propusta.

I koja je današnja poruka za nas?

Bilo je dana kada je svatko od nas, duhovno, bio prosjak. Prosjak koji je ležao u ranama, potpuno bespomoćan. I dok su uglavnom svi nas ignorirali, dok su izbjegavali pogledati nas, dok su propuštali prigodu pomoći nam, Krist nas je primijetio. I ne samo da nas je primijetio nego nas je i ljubio baš onakve kakvi smo bili. Jadni i nikakvi.

Sjećajući se tih trenutaka u svojemu životu, tog suosjećanja Kristovog prema nama, sjećajući se te Kristove beskrajne milosti i žrtve smrti na križu kojom nas je otkupio, pozvani smo pogledati oko sebe i potražiti one koji trebaju našu pomoć, naše suosjećanje, našu ljubav.

Ne budimo kao bogataš koji je propustio primijetiti.

Ne propustimo prigodu koja nam se pruža, prigodu pomoći bližnjemu.

Jer pomogavši bližnjemu mi smo uzvratili ljubav samome Kristu.

Ali danas se najčešće čuje: „To nije moj problem. Ima tko o tome treba voditi brigu. Država, Crkva, institucije … to nije moj problem.“

Isus nije rekao: „Ubili ste gladnoga, prevarili ste beskućnika, napali ste siromašnoga.“, Isus je rekao: „Kada bijah gladan, žedan, bez krova nad glavom, u zatvoru, kada bijah očajan i kada sam tražio vašu pomoć – vi ste propustili prigodu pomoći mi. Vi ste me ignorirali. Zanemarili. Okrenuli ste glavu od mene.“

Puno je ravnodušnosti oko nas, ravnodušnosti na tuđu patnju. Jasno je da smo mogli učiniti puno više. Previše je dokaza na strani optužbe koji bi nas mogli pokopati kada u onaj dan stanemo pred svojega Oca.

Toliko ljudi na ovome svijetu potrebito je različite pomoći. Ne moraju to biti samo siromasi i beskućnici. To može biti usamljeni mladić ili djevojka iz naše ulice, teško bolestan susjed, smohrana majka, branitelj s PTSP-pm, osamljena starica koju nitko ne posjećuje, otac koji je ostao bez posla, poznanik s teškom dijagnozom.

Vidimo li, ili još bolje rečeno, je li nas briga kroz što sve prolaze ti ljudi, koji su tu, pokraj nas?

A Krist nam kaže: „Oni su vaš problem. Oni su vaša odgovornost. Oni su vaši Lazari.“