ANTIČKA DRAMA

Netko ga je nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem“.

Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt.

Netko je napisao „Praljak Slobodan“. Konačno slobodan.

Više je volio časno ime nego što se je bojao smrti. Nije želio lažnu slobodu ovoga svijeta nego je izabrao slobodu koja ubija ali koja ne dopušta da te vezuju lancima ropskog posluha i da manipuliraju istinom.

A ja ga nazivam „antičkim junakom“.

Junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup. Ili nije?

Curi ovaj stravični „29. novembar“ s moga kalendara, a meni se ne da pisati. Ni misliti. Previše je emocija koje mi ne daju mira.

Ali moram. Srce me tjera staviti na papir osjećaje koje u sebi nosim za svakog našeg domoljuba.

Pucanj iz Rovanjske još mi odzvanja u srcu. Danas general. Praljak. Sudska farsa skončala je u antičkoj tragediji.

Jednom sam napisao „Ja ga ne želim zaboraviti, jer on nije zaboravio mene.“

Prokletstvo je ljudski zaborav.

A zaboravljamo u pravilu sve ono što su neki drugi učinili za naše dobro. I danas je zbog mene jedan čovjek popio otrov i stavio na kocku svoju vječnost za moje bolje sutra.

Smrt Zvonka Bušića zazivala je Platona i njegovu pećinu. Gospodare sjena. Lutkare koji odlučuju o našim životima. Smrt generala Praljka zaziva Sokrata. I on je govorio o svjetlu i tami. „Lako nam je oprostiti djetetu koje se boji mraka; istinska životna tragedija je kada se odrasli čovjek boji svjetla.“

Da, u tome je bit. Previše je gust ovaj mrak u kojemu živimo, u kojemu se krijemo i iz kojeg ne želimo izići. I što je najgore ako netko i pokuša doći do slobode mi ga zaustavljamo i priječimo mu izlazak iz ovog mraka. Okružili smo se zidovima kako bismo sinove svjetla zadržali među sobom u mraku i kada oni odluče, i pod cijenu svojega života, srušiti ih, mi ostajemo začuđeni.

Nekada smo poput lavova rikali boreći se za slobodu, a danas usaljenih srdaca ravnodušno promatramo „političku menažeriju“ kako rastače i kocku baca za ostatke ostataka naše domovine.

Normalan čovjek ne želi ništa govoriti kada vidi tko sve ne komentira, tko sve ne prosuđuje i tko sve ne odlučuje u ovoj državi. Mišljenja cinkaroša i izdajica postala su mjerilo naše časti. I je li onda čudo što najbolji među nama ne žele s takvima ići na korito pa radije biraju smrt nego život utovljenih lakeja?

Hoće li nam čin generala Praljka otvoriti oči ili ćemo po običaju već sutra imati neku novu temu za neobavezno naklapanje u lokalnom kafiću?

Ja sam pesimist. Pesimist kada je u pitanju ova generacija koja se je dočepala svojih „15 minuta slave“ i svojih sitnih sinekura. Tu više pomoći nema. Gola sebičnost nije u stanju prepoznati svu složenost jedne antičke drame, jer joj je isključivi domet „frljićevska dramaturgija“.

Ali ja sam i optimist. Optimist jer postoji jedna Barbara Turk. Jer postoje generacije hrvatskih Barbara. Zbog takvih ima smisla i pucanj u Rovanjskoj i otrov u Haagu.

U biti i mi imamo svoju prigodu.

Podržati sve naše Barbare.

Izabrati umrijeti ovome svijetu kako bi Hrvatska živjela.

„Trenutak odlaska je došao i mi se razilazimo, ja da umrem, a ti da živiš. Koji put od ova dva je bolji samo Bog zna.“ (Sokrat)