Mir vam ostavljam,
mir vam svoj dajem.

(Ivan 14, 27)

U našem dvorištu raste staro drvo trešnje, koje je vidjelo i bolje dane i koje, čini se, umire. I zato sam pozvao „arboristu“ – stručnjaka za stabla. Pregledao je stablo i najavio da je stablo „neopravdano pod stresom“ i da mu treba odmah posvetiti svu moguću pažnju.

„Uzmi broj“ – promrmljala je stablu moja supruga Carolyn i otišla iz vrta.

Bio je to jedan od onih tjedana.

Uistinu, svi mi imamo svoje tjedne tjeskobe. Tjedne ispunjene brigama oko toga kamo nas vodi ova naša kultura ili brigama za svoju djecu, za svoje brakove, za svoje poslove, za svoje financije, za svoje  osobno zdravlje i svoju dobrobit. Ipak, Isus nas uvjerava da usprkos uznemirujućim okolnostima mi možemo biti mirni.

On kaže: „Mir vam svoj dajem.“

Isusovi dani su bili ispunjeni nemirom i neredom. Njegovi neprijatelji su ga opsjedali, a njegova obitelj i prijatelji nisu ga shvaćali. Često nije imao mjesta gdje bi naslonio svoju glavu. Pa ipak u njemu nije bilo ni traga tjeskobe ili razdražljivosti u njegovom ponašanju. Posjedovao je unutarnju mirnoću. Jedan tihi mir. To je bio mir kojeg je dao nama – slobodu od tjeskobe u svezi naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mir kojeg je On očitovao. Njegov mir.

U bilo kojim okolnostima, bez obzira koliko one bile užasne ili trivijalne, mi se možemo okrenuti Isusu u molitvi. Tu, u njegovoj prisutnosti, možemo mu očitovati sve svoje brige i strahove. Sveti Pavao nas uvjerava da će mir Božji „čuvati naša srca i naše misli u Kristu Isusu“ (Filipljanima 4, 7).

Čak ako i imamo jedan od „onih tjedana“, možemo imati Njegov mir.

Dragi Bože, hvala Ti što mogu doći k Tebi sa svim svojim brigama, jer znam da će me Tvoj mir zaštititi.

Usred nevolja, mir nalazimo u Isusu.