„Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve.“

(Korinćanima 1, 9)

Mi ne znamo kroz koju je kušnju Pavao prošao. Neki misle da je to bila teška bolest. Drugi, i ja među njima, povezuju ovaj stih s tvrdnjom u Djelima 19 o velikoj pobuni koja je izbila u Efezu i koja je zaprijetila životima svih kršćana u tom gradu. Pavao mora da je prošao kroz neobičan emocionalan stres i tjelesnu ugrozu tijekom tog vremena. Kaže nam da je bio prekomjerno, preko snage, opterećen (2 Korinćanima 1, 8). To je najniža točka na koju ljudski duh može pasti, to je krajnji osjećaj očaja. Stanje je bilo potpuno beznadno; on je odustao; nije postojao izlaz. Ali, dodaje on, sve se je to dogodilo da se mi ne bi na same sebe oslanjali.

Jedan od glavnih razloga zašto Bog dopušta patnju jest da bi polomio tvrdoglavi duh samovolje u nama koji ustrajava djelovati isključivo temeljem naše osobne snage  ili temeljem nekih drugih ljudskih resursa ili koji na neki način odbija priznati da mi trebamo božansku pomoć. Ja sve to pronalazim u sebi. Često se mučim. Ne želim moliti za određene stvari, jer ako za njih molim, onda ja priznajem da ih sam nisam u stanju nositi se s njima. Mora biti da se je Pavao mučio na isti način.

Ovdje vidimo ovog silnog apostola, koji tako jasno i neupitno razumije principe po kojima Bog djeluje, pa ipak mora biti podvrgnut vremenu kušnje poput ovoga kako bi ponovno naučio da se ne oslanja na sebe samoga.

Čitate priču o Savlu iz Tarza, o tom briljantnom mladom Farizeju, i vidite samosvjesnog mladića uvjerenog da ništa ne postoji što on nije u stanju obaviti sa svojim briljantnim umom, sa svojom snagom i logikom, i sa svojom tako snažnom osobnošću. On ima osjećaj da je u stanju nositi se sa svime i Bog opet mora to lomiti, mora ga staviti u okolnosti kojima on nije u stanju kontrolirati, a sve kako bi mogao naučiti ne oslanjati se na sebe, nego na Boga, koji uskrisuje mrtve.

To je, čini mi se, glavni razlog patnje, koja je pritisak stvoren da bi uništio našu tako odlučnu tvrdoglavost. Pavao je naučio vjerovati Bogu da će ga ovaj provesti kroz sve što život sruči na njega, neovisno što to bilo. I to je način kako kršćanin živi.

Vrijeme je za neke kršćane među nama da se prestanu ponašati poput svijeta koji je oko njih, svijeta koji se neprestano žali po pitanju svega što mu dođe na put. Mi bi trebali gledati na te probleme kao na prilike u kojima ćemo očitovati neki drugačiji stil života i kada ćemo u svojim životima osloboditi jednu tihu snagu koja će naša srca očuvati u miru, jer mi znamo da naš Bog ima situaciju u svojim rukama. I da će nas kroz nju provesti svojom sigurnom rukom.

Gospodine, pomozi mi da prestanem prigovarati i da vjerujem da si mi ti poslao namjerno ove situacije kako bi mi pokazao bolji način kako izići iz njih, način ispunjen Tvojim mirom, tako da moje srce otpočine, jer ja računam na Boga živoga koji će učiniti nešto što ja nisam u stanju.