Izjava Vatikana o djetetu iz Velike Britanije, osuđenom na smrt, zastrašujuća je!

Autor: Daniel Payne

Izvor: www.thefederalist.com

Najružnija politička bitka koja se trenutačno odvija u zapadnom društvu nije ona na relaciji Donald Trump i Mika Brzezisnski ili Ujedinjeno Kraljevstvo i Europska Unija, nego ona između dvoje roditelja i njihove umiruće bebe i britanskih sudova. Dijete, Charlie Gard, terminalno je od rođenje bolesno i nije u stanju pomicati svoje udove, niti samo disati.

Njegovi roditelji žele ga odvesti u Sjedinjene Države na dugotrajno eksperimentalno liječenje. Sudovi se tome protive, uvjereni da Charlie treba umrijeti “dostojanstveno”. Europski sud za ljudska prava odbio je molbu roditelja i tako je u biti zapečatio dječakovu sudbinu.

Suočena s ovom barbarskom zlouporabom sudskog autoriteta, Katolička Crkva – najveća svjetska braniteljica prava na život i dugo vremena moralna brana protiv državnog uplitanja u prava obitelji – odlučila je da su sudovi u ovom slučaju, u biti, u pravu.

Ovo su teška vremena za ortodoksne Katolike, koji žive pod pritiskom pape, koji je često sklon odbacivanju stoljećima starog crkvenog učenja, i velikog broja biskupa koji očigledno odlučno slijede papu. Katehetska ezoterika po pitanju Euharistijske doktrine, o kojoj se ovih dana puno govori, naravno da se može činiti beznadno složenom za brojne katolike laike ovih dana, ali pozicija Katoličke Crkve po pitanju svetosti života nepogriješiva je za bilo koga i to je bila kroz tisuće godina. Njezin stav po pitanju autoriteta obitelji također je više nego jasan.

Mogli bismo pretpostaviti da će Vatikan biti više nego sretan kad može osuditi i odbaciti, na više nego jasan način, jedan idiotski juridički pravorijek, koji osuđuje malenog dječaka na smrt umjesto da dopusti njegovim roditeljima boriti se da njihovo dijete dobije šansu da preživi.

Ako ste tako pretpostavili onda ste bili u krivu. Vatikanova Papinska akademija za Život jučer je objavila stajalište koje se kreće između slabašnih dvosmislenosti i izravnog svjesnog ignoriranja crkvenog učenja. Ako je ovo ono gdje danas Vatikan zauzima svoje stajalište, onda su najugroženiji članovi društva, a to smo, u nekom trenutku života, svi mi – u nevolji.

Ovo razmišljanje je nepravedno i nemoralno!

Papinska Akademija pokušava umanjiti značaj sudske odluke navodeći “kompleksnost situacije, srceparajuću bol roditelja i napore mnogih da odrede što je najbolje za Charliea,” priznavajući da “mi moramo, ponekad… prepoznati ograničenja onoga što se može učiniti” u modernoj medicini.

Ovo je nevjerojatna besmislica, koju u mojoj obitelji nazivaju “mentalno brbljanje”. Situacija uopće nije “kompleksna”: Charlievi roditelji žele pokušati spasiti djetetov život, a sudovi su su to proglasili nelegalnim, što je izravno kršenje njihovog roditeljskog autoriteta. “Srceparajuća bol roditelja” u ovom trenutku ne proizlazi iz činjenice što njihovo dijete umire (kojeg oni pokušavaju spasiti) nego iz tiranske odluke Britanskih sudova (koji ih priječe to učiniti). A “što je najbolje za Charliea”, očigledna činjenica je jasna: njegovi roditelji su to odlučili za njega.

Nema pravo negdje, neki tip u sudačkoj odori, odlučiti mogu li roditelji odvesti svoje dijete u drugu zemlju u posljednjem očajničkom pokušaju pomoći mu da preživi. Ovo je također jedan esej o komičnom kukavičluku Katoličke Crkve da se taktički odmakne od jednog takvog izvlaštenog autoriteta.

Papinska Akademija tvrdi da “mi moramo… prihvatiti ograničenja medicine” i kao dokaz tomu ukazuju na paragraf 65 enciklike pape Sv. Ivana Pavla II “Evangelium Vitae”. Ali ovo je dimna zavjesa: u tom konkretnom odlomku, Sveti Otac samo dopušta da “pojedinac može po svojoj savjesti” odbiti tretman koji “više ne korespondira sa stvarnom situacijom pacijenta”.

Dopustiti da netko MOŽE nešto izabrati ne dopušta, ni u jednom normalnom svijetu, ni u bilo kojem kontekstu, da netko to MORA izabrati, poglavito da MORA BITI PRISILJEN izabrati po nalogu suda koji djeluje “in loco parentis” (umjesto roditelja) kao pasivni krvnik.

Ili Akdemija nije pročitala ovaj odlomak u njegovoj cijelosti (u kojem slučaju bi se trebala sramiti) ili ga namjerno krivo tumači (u kojem slučaju je potrebno nešto iznad srama).

Ako je ovo kompleksno onda se ne razmišlja jasno!

Papa Ivan Pavao II je bio jako svjestan načina kojima vlasti mogu ukrasti legitimno pravo roditelja i obitelji: u “Familiaris Consortio” on potvrđuje da “Crkva otvoreno i snažno brani prava obitelji protiv nepodnošljive uzurpacije društva i države”.

Lako je zamisliti da je jedna takva “nepodnošljiva uzurpacija” vlast koja odriče pravo roditeljima da pokušaju spasiti život svojeg djeteta ali kako zamisliti da jedna institucija koja nosi naziv “Papinska Akademija za Život” to nije u stanju prepoznati?

U ovom trenutku skoro je sigurno da će beba Charlie umrijeti. Čak da se njegovim roditeljima i dopusti da ga odvedu u SAD, smrt će vjerojatno biti rezultat ali takva odluka, na ovaj ili na onaj način, nije prerogativ Britanske vlade, ili bilo koga osim muškarca i žene koji su Charlieu dali život i koji samo žele da ih se pusti boriti se kako bi mu ga sačuvali.

Nekada je ovo bio prijedlog, koji nije za sobom vukao nikakve kontroverzije, iza kojega bi lako stala svaka moralna osoba i institucija – uključujući i Katoličku Crkvu.

Ali vremena su se promijenila.

Dakle moramo gledati kako beba, nedovoljno stara da bi je zvali dječakom, umire “s dostojanstvom” od ruku sudskog sustava koje nema nikakvo pravo donositi takvu odluku, uz blago i prešutno odobravanje Crkve, koja je nekada u cijelosti bila svjesna dragocjene vrijednosti ljudskog života, dok danas govori samo o “kompleksnosti”.

Ovo pitanje nije kompleksno.

Niti je kompleksna kultura smrti koja stoji iza njega.

Trebali smo se bojati onoga što tek dolazi.