„Jer Židovi znake ištu i Grci mudrost traže …“
(1. Korinćanima 1:22)
Svi kršćani žele „znakove od Boga“, zar ne? Nema dana kada se u medijima ne pojavi još jedna senzacionalistička objava o nekakvim znakovima koji jasno ukazuju na skori kraj svijeta.
Mi želimo nekakvu mjerljivu, materijalnu strelicu, koja će ukazivati na ispravan put u našem životu. Ali morali bismo biti izuzetno oprezni s onim što mi tumačimo kao „Božji znak“. Jer naša želja za pravim pravcem, za pravom stazom, može nas, vrlo lako, odvesti do situacije u kojoj ćemo reći: „JA želim vidjeti, ono što ću JA protumačiti kao znak i što JA želim da Bog učini.“
Opazili ste moje naglašavanje riječi JA.
A kada je ova riječ naglašena onda se javlja bezbroj prigoda da skrenemo s puta, iskočimo iz tračnica, krenemo u krivom pravcu.
Mi kao vjernici trebamo hodati pomoću naše vjere, oslanjajući se na našu vjeru, a ne oslanjajući se na svoj vid, neovisno kakve mi „znakove“ primali. Mi kao kršćani činimo još jednu veliku grešku. Mi onima koji nisu kršćani nudimo tzv. „prikrivene znakove“.
Zar je onda čudo što mnogi koji nisu kršćani misle kako je kršćanstvo za gubitnike?
Mi smo oni koji primaju Božju milost.
Mi znamo cijenu koju je naš nebeski Otac bio voljan platiti kako bismo mi bili dio Njegove Obitelji.
Mi znamo da smrt, ma kako bolan prekid u našem životu bila, nema više konačnu riječ kada je u pitanju naša budućnost.
Mi imamo podršku, prijateljstvo, svrhu i radost. Duh Sveti živi u nama.
Mi možemo otići bilo gdje, na ovome svijetu, i pronaći ćemo ljude koji s nama dijele istu vjeru i koji će se prema nama odnositi kao prema članovima svoje obitelji.
Mi ne smijemo skrivati te znakove prijateljstva, svrhe i radosti.
Moramo prestati prikrivati te znakove.
Pitate se: „Pa, kako mi to radimo?“
Mi prikrivamo naše znakove na mnogo načina.
Mi ne dijelimo svoju radost u Gospodinu, jer ne živimo radosno.
Mi ignoriramo naše bližnje koji trebaju našu pomoć.
Mi se svađamo i borimo oko ispraznih i nebitnih stvari.
Mi se jedni prema drugima odnosimo grubo, a ponekad čak i okrutno.
Mi dopuštamo da naša sitničava sebičnost uništi svo naše jedinstvo.
Mi dopuštamo da nas ova kultura mjesi i gura u svoje kalupe umjesto da budemo sol i svjetlo ove kulture.
Mi trošimo više novca na svoje hirove i mušice nego na potrebe gladnih i siromašnih.
Mi se ne odupiremo izrugivanju 10 Božjih zapovjedi kojih se ni sami ne pridržavamo.
Mi smo „prikriveni“ ili „pokriveni“ znakovi.
I mi smo uistinu gubitnici.
Trebali bi se moliti Bogu da skine s nas prekrivač kojim smo prekrili svu milost koju je ulio u naše živote.