Primio sam slijedeći e-mail.
Autor mi je nepoznat i nosi naslov:
PROČITAJ SAMO AKO IMAŠ VREMENA ZA BOGA.
Još je u uvodu stajalo: „Svakako pročitaj sve do kraja. Ja koji ti ga šaljem skoro sam ga izbrisao, ali osjetio sam blagoslov došavši do kraja.“
Kada sam primio ovaj e-mail, promislio sam … Bože, pa ja nemam vremena za ovo … a i nije zgodno, s obzirom na količinu nedovršenog posla, baviti se ovakvim porukicama … i onda sam shvatio da je ovaj način razmišljanja točno ono što uzrokuje toliko problema danas u ovom našem svijetu.
Mi pokušavamo zadržati Boga u crkvi u nedjeljno jutro … možda i u Nedjelju navečer, ako nema utakmice … ali drago nam ga je imati u svojoj blizini kada nas bolest pogodi … i naravno, kada nam netko umre.
Naravno, mi vremena za Boga nemamo, ili mjesta, dok radimo ili dok se zabavljamo … jer … tim dijelom našeg života … mi možemo, ili trebamo upravljati sami.
Za to nam Bog ne treba.
Tako mislimo.
Neka mi Bog oprosti što ikad pomislim kako postoji vrijeme ili mjesto gdje ON nije PRVI u mojem životu.
Uvijek bi trebali imati vremena sjetiti se svega što je učinio za nas, ukoliko se toga ne sramimo …
… kleknuo sam kako bih se pomolio, ali ne za dugo, toliko sam toga imao za obaviti … žurio sam na posao, jer računi na naplatu tek što nisu stigli … pa zato kleknuh i na brzinu izgovorih molitvu svoju i brzo skočih, jer moja kršćanska dužnost bi obavljena i moja duša može mirna biti … i čitavog dana ne nađoh vremena za ohrabriti nekog, ne nađoh vremena govoriti prijateljima o Kristu …
Bojao sam se … smijat će mi se.
Nema vremena, nema vremena, toliko toga obaviti se mora.
Bijaše to moj vapaj stalni.
Nema vremena kojeg bi dao duši potrebnoj.
Ali u posljednje vrijeme, u vrijeme umiranja, ja odoh pred Gospodina i stadoh pogleda oborena, jer u ruci svojoj Bog knjigu držaše i bijaše to Knjiga Života.
Bog pogleda u knjigu svoju, pa reče:
„Ime tvoje ne mogu naći … jednom htjedoh da mi priđeš, htjedoh ime ti upisati, ali ti nikad vremena nisi za mene našao.“
Zašto je tako teško istinu reći, a tako je lako izgovoriti laž?
Zašto smo tako pospani u crkvi, ali čim misa završi tako smo čili i brzi?
Zašto je tako teško o Bogu govoriti, a o glupostima tako lako jezik plete?
Zašto je tako lako dosađivati se nad vjerskim internet stranicama, a tako je lako gutati smeće svake vrste?
Zašto je tako lako izbrisati vjerski e-mail, a tako je lako proslijediti svaki ostali?
Imamo li vremena za dati odgovore na ova pitanja?
Bilo bi nam krajnje vrijeme.