“Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.”

(Postanak 5, 24)

Jedna stvar me jako impresionira kod moje supruge. To je njezina predanost hodanju, dva do četiri puta tjedno i to najmanje jedan sat. Kišilo, sniježilo, rosilo ili sunce grijalo, moja supruga natakne slušalice na uši i krene hodati.

Predanost, moje supruge, hodanju podsjeća me na čovjeka po imenu Henok. U knjizi Postanka (5, 18-24) kratak odlomak govori o njegovom životu, koji sjaji poput dijamanta usred svih tih zabilježenih smrti. U tekstu gdje mrtvačka zvona tužno brecaju (“Potom umrije.” ponavlja se osam puta u poglavlju) postoji tračak nade – “Henok je hodio s Bogom”.

Što je značilo za Henoka hodati s Bogom?

To opisuje Henokovo blisko zajedništvo s Bogom – kao da doslovno hoda uz Njega. Također nam govori i o Henokovoj nepokolebljivoj poslušnosti prema Bogu, u toj korumpiranoj kulturi. Bog nagrađuje Henokovu vjernost odvodeći ga na nebo dok je još bio živ. Smrt ne će imati konačnu riječ u Božjoj kreaciji.

Henokov hod s Bogom podsjeća nas da je svima nama moguće uživati u bliskom zajedništvu s Gospodinom. Posvetimo se u potpunoj vjernosti hodati s Bogom svaki dan.

Uvijek hodate u pravom smjeru kada hodate s Bogom.