“Slobode je dostojan samo onaj
koji je znade sam steći.”
(Baudelaire)
Nikada nisam više vremena proveo nad tipkovnicom, razmišljajući nad nekim tekstom, koliko danas nad ovim. Uglavnom moji tekstovi nastaju jako brzo. Jer ja ne kalkuliram. Danas sam kalkulirao. I previše. A ja to ne volim.
Vidim moje FB prijatelje kako iskrena srca čestitaju jedni drugima današnji dan i kako se raduju. I drago mi je, ne želim nikome kvariti dan. Ali mene hvata tuga. Neizmjerna tuga.
Ne zamjerajući nikom tko današnji dan drži bitnim u hrvatskom kalendaru, ja se pitam bismo li bili slobodni samo zato što su nas neki priznali državom? Što bi bilo da smo se srbijanskom agresoru suprotstavili mašući popisom zemalja koje su nas priznale? Što bi bilo da smo se pouzdali u taj svijet koji i dan danas našu braću u BiH drži kao taoce svoje politike i koji nas uporno gura u neki novi bratski zagrljaj sa Srbima u kojemu će opet kosti pucati?
O narode moj naivni…
Uzalud nam sva međunarodna priznanja kada mi sami nismo priznali svoju državnost, kada mi sami nismo imali ni volje, ni snage lustracijom odstraniti uzroke svih naših nevolja i kada 25 godina, nakon toliko krvi i suza, živimo okupirani.
Okupirani politički, gospodarski, znanstveno, kulturno i medijski.
Mladost nam odlazi u neke nove pečalbe, stranac postaje vlasnikom svega što vrijedi, jer nama od 2000 godine, u svim vitalnim segmentima društva, vladaju uglavnom oni koji Hrvatsku kao samostalnu državu nikada nisu ni željeli, a kamo li sanjali.
Vladaju “loše sluge, loših gospodara”. A mi ih biramo.
Današnji dan će dobiti svoju pravu vrijednost tek kada MI HRVATI, kao i svi oni koji se osjećaju političkim Hrvatima u našoj domovini, otkrijemo u sebi nacionalni ponos i nesebično domoljublje i kada budemo birali ljude s državotvornom vizijom, ljude koji će biti dosljedni u obrani naših temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrijednosti, a ne ljude koji nemaju ni hrabrosti, ni želje, ni volje staviti nacionalni interes ispred bilo čijeg drugog.
Danas se samo mogu, s ponosom i tugom, sjetiti onih koji su živote i zdravlje dali da bismo mi bili slobodni. Nažalost to još uvijek nismo.
Zato danas na mojoj kući barjak ne stoji.
Stoji u srcu. I čeka Hrvatsku.
Oživjelu Hrvatsku.