Lijepo su naši gradovi okićeni ovih dana. Ali ja se sjećam mog prvog odlaska u SAD kada su ovdje vladale redukcije struje, a ulice i trgovi su se ukrašavali naravno tek poslije Božića. Doživio sam šok. Ponajprije strujni, a onda i onaj kulturološki i civilizacijski. Ali ovo što je sada kod nas, prije dvadesetak godina bilo bi preslabo za zapadne zemlje, poglavito SAD.
Nekidan sam kupio još dodatne rasvjete za našu obiteljsku kuću. Neka svijetli. Kad nam je već mrak u društvu neka su nam barem kuće, ulice i gradovi rasvijetljeni.
Prošle nedjelje započeo je Advent i usredotočili smo se na Drugi Advent razmišljajući od Isusovom drugom dolasku u slavi na kraju povijesti.
Ali također smo rekli da mi ne trebamo živjeti da bismo vidjeli sami kraj nego smo u stanju iskusiti neku vrstu apokalipse čak i sada. Ako smo svjesni da je Kraljevstvo Božje u svakom trenutku, svakog dana, stvarna mogućnost, onda ćemo i živjeti po Božjim pravilima već sada.
Svaki je trenutak onaj u kojem se pijetao može oglasiti i sva istina Kristova kraljevstva može nahrupiti u naše živote. Pitanje je jesmo li mi pripravni za takav dolazak i jesmo li dovoljno ozbiljni kada je u pitanju naša vjera, jer to su preduvjeti za mir u duši koji nam je tako potreban u trenucima Kristova drugog dolaska.
Danas u Adventu pozdravljamo Ivana Krstitelja, čovjeka koji je bio jako ozbiljan tip. U biti, Ivan je možda i preozbiljan za naš gušt. Ivan Krstitelj pripada u Advent i on je nužan ukoliko želimo Advent shvatiti ozbiljno. Nažalost mnogi od nas najradije bi preskočili Ivana Krstitelja u ovo predbožićno vrijeme.
Ivana Krstitelja nema u našim betlehemskim štalicama. Nema ga ni u našim kućnim, ni onima koje se prodavaju po prodavaonicama, a nema ga ni u onima koje se podižu u našim crkvama. U izlozima još uvijek dominira Djed Mraz, ali Ivana nema nigdje. Nema ga ni u tradicionalnim božićnim pjesmama. Ni u našim hrvatskim, a ni u onim engleskim. Njegov lik nije ni na ukrasima kojima kitimo božićna drvca, a nema ga ni na božićnim čestitkama.
Sve je puno anđela, pastira, kraljeva, ovaca, ali od Ivana Krstitelja ni traga ni glasa. Katalonci imaju jedan lik koji se pojavljuje negdje na samom rubu betlehemskog prizora. To je čuveni „caganer“, ali ni tu Ivana nema. Ima čovjek osjećaj kada bi se i pojavio da bismo mu rekli neka bude tiho, kako nam ne bi kvario naše dobro predbožićno raspoloženje.
U tome i jest problem – Ivan nikada ne šuti.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
On nije tih. Bio je pravi spektakl gledati ga i slušati ga u ono vrijeme. Taj je ostavljao silan dojam na one oko sebe. Bio je najčuveniji govornik u svojoj generaciji, daleko čuveniji od svog tihog i blagog rođaka Isusa. Moć koju je Ivan Krstitelj imao nad ljudima bila je nevjerojatna.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Oni koji jesu to nikada nisu mogli zaboraviti.
Evanđelje po apostolu Ivanu, koje je posljednje napisano, napisano je 50 godina poslije Isusovog uskrsnuća. Znamo kako započinje: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Dva puta u tom poglavlju apostol Ivan prekida svoje pisanje kako bi naglasio da ovdje nije riječ o Ivanu Krstitelju nego da je Riječ Božja Isus, a ne Ivan. Jedini razlog je taj da su neki, i 50 godina kasnije, mislili da je Ivan Krstitelj ustvari Krist.
Naravno mi tu grješku ne želimo učiniti, ali isto tako ne smijemo ni umanjivati ulogu Ivana Krstitelja istiskujući ga iz prizora Adventa. Evanđelistu Marka, na primjer, uopće ne zanima priča o Isusovom rođenju. Stručnjaci drže da je Markov tekst prvi koji je napisan, a on naprosto preskače u cijelosti ono što mi zovemo “božićnom pričom”. Umjesto toga Marko želi da se mi odmah „uhvatimo posla“, pa na samom početku „odmah u glavu“ kaže – „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.“
A koji je to početak po Marku? To je Ivan Krstitelj.
Tu trebamo početi, kaže Marko, ako želimo krenuti pravom stazom. A ta će nas staza, na kraju, dovesti opet pred Isusa, koji je jedini Krist i Bog. Ali za do njega doći trebamo prije posjetiti Ivana.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Marko kaže da bismo trebali.
Ali Ivana nije lako slušati. A nije ga lako ni gledati. Skoro da na njemu i nema odjeće, osim nekakve male pregače oko bokova od devine dlake, koju drži kožnati pojas. Čovjeku je, kako bi mi rekli, odavna „umra brico“. Taj se nije nikada ni ošišao ni obrijao. Nije on imao dugu kosu – njemu je kosa dosezala do koljena. A što se tiče prehrane, vjerujte, ne biste željeli da vas Ivan pozove na ručak. A ni na večeru.
„Ne mogu Ivane, fala ti, baš sam marenda friške skakavce. Drugi put.“
U sva četiri Evanđelja čitamo da su ljudi dolazili slušati ga. Prelazili su vreli pustinjski pijesak kako bi vidjeli ovog čudnog čovjeka koji skače amo-tamo, koji ljude naziva pogrdnim imenima i koji općenito nagovara ljude da promjene način na koji žive svoje živote, kako bi se pripremili za nekog tajanstvenog koji sigurno dolazi i to dolazi uskoro.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Njegove riječi probadaju.
„Sjekira je položena na korjen stablima!“
„Leglo gujinje!“
„Krštenje ognjem!“
„U ruci mu vijača!“
To, priznajte, privlači ljudsku pozornost. To, također, i protresa ljude.
Luka govori da je bilo dana kada je Ivan bio u takvom zanosu da bi svi, od majki s malom djecom pa do rimskih centuriona, znali ga pitati: „Što nam je, dakle, činiti?“ Ivan bi im odgovarao, da stvari nisu ni malo komplicirane, dapače, jako su jednostavne.
Imaš dva zimska kaputa? Onda podaj jednog onom koji nema ni jednoga. Ako si carinik samo budi pošten i pravedan i ne oporezuj više nego što je potrebno. Ako si pripadnik represivnog aparta ne budi nasilan, ne prijavljuj krivo i budi zadovoljan plaćom svojom. Budi dobar kaže Ivan. Budi ljubazan. Budi pošten. Obavljaj svoj posao na pravi način. Dijeli s drugima ono što imaš. Tako ćeš biti pripravan za ulazak u Kraljevstvo Božje. Pripravan kao promijenjeni čovjek.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Uvjerljivo. Jako uvjerljivo.
I zastrašujuće, jer zapanjujuće je kako zna biti teško slijediti ono što Ivan govori. Budimo pošteni, puno je lakše provlačiti se kroz život, služeći se lažima i muljajući ljude oko sebe.
Kaže, budi ljubazan?
Ali znaš li ti Ivane s kojim sam ja facama okružen na poslu?
Popili bi me u čaši vode.
Podijeli s drugima ono što imaš?
Ma daj, stani malo!? Misliš li ti to stvarno ozbiljno?
Pa ja sam se napatio rintajući i sada bih trebao to dijeliti s onima šta po cijeli dan piju po kafićima? Ma nisu oni moj problem, stari moj.
Budi zadovoljan s plaćom?
Imam li ja, Ivane, sindikat i kolektivni ugovor?
Ako mi ne dignu plaću ja ću na sud s njima svima. Sve ih bum tužil.
Ivan Krstitelj nije čovjek nijansi ili čovjek sjena. On sebe vidi kao onog koji nosi jako svjetlo nadolazećeg Kraljevstva Božjeg. Ali mi bismo radije živjeli svoje živote koji bi bili osvjetljeni nekakvim prigušenim svjetlom, koje bi davala svjetiljka moralne snage od 25W.
U sjenama koje dopušta takvo svjetlo, a to je svjetlo ovoga svijeta, svi mi izgledamo poprilično dobro. Ne vidi se, pri takvom prigušenom svjetlu, puno toga, i čini ti se kako nije ni potreba nešto previše raditi na svojem karakteru.
Ali onda dođe Ivan sa svojim plamtećim Božjim svjetlom i sva istina iziđe na vidjelo.
I ako mi počnemo nešto se žaliti i krivnju prebacivati na druge:
„Ivane, vlast je kriva!“, „Ivane, Crkva je kriva!“, „Ivane, ja ti nikad nisam dobio svoju šansu!“, „Roditelji su me, Ivane, krivo odgajali!“, „Ivane, žena/muž me ne razumi!“, „Ja sam ti, Ivane, žrtva okolnosti!“, „Svi su protiv mene, Ivane moj!“.
Ivan nam svoju ruku stavlja na usta i kaže: „Aj, prestani!“
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Dođe ti da poludiš.
„Daj fermaj!“, viče Ivan, „Jesi li se pokajao? Jesi li pokazao Bogu da ti je žao za sve loše što činiš? Jesi li odlučio u buduće biti odlučniji, bolji i ne griješiti?“
Ivan nas drma. Trese nas. Podsjeća nas na mjesto do kojeg vodi put popločan dobrim namjerama i traži od nas da se pokajemo.
A to nije lako, zar ne?
Priznati da smo griješni i još se pokajati?
Svi smo mi na neki način razapeti između neba naši dobrih namjera i zemlje na kojoj činimo ono što činimo, a to je uglavnom suprotno od naših namjera.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
On sve stvari svodi na zajednički nazivnik.
Govori nam da svi mi trebamo istu stvar.
Nije samo narkoman koji se budi u smradu svoga urina, sa dopola popijenom limenkom ustajalog piva u ruci i pretrpanom pepeljarom opušaka pokraj glave, onaj koji treba Krista.
Taj jadnik treba Krista, ali ga trebaš i ti. Trebam ga i ja.
Ivana nije briga tko si ti.
Možeš ti biti svjetski prvak na 100 metara sa zlatnom medaljom oko vrata ili osoba prikovana za invalidska kolica čije noge više ne služe, Ivanu je svejedno.
Oboje trebate isto.
Možeš biti vlasnik vrlo profitabilnih dionica i živjeti lagodno ili čovjek čija plaća kasni mjesecima, Ivanu je svejedno.
Oboje trebate isto.
Možeš ispred tvog imena imati niz akademskih titula ili možeš biti nepismena osoba u pedesetoj godini života, Ivanu je svejedno.
Oboje trebate isto.
I Ivan to zna.
To Ivan i govori.
Ivan reže do kosti i govori ti da se pokaješ, da provjeriš, i da još jednom provjeriš, voliš li Boga i onda da provjeriš, i da još jednom provjeriš, je li ta tvoja ljubav pobožno brbljanje ili ta tvoja ljubav stvara razliku u svijetu oko tebe.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Naprosto ti se sve razbistri.
Sve se posloži baš kao kada se suočimo s Istinom. A Istina boli. Ali i oslobađa.
Netko doživi prometnu nesreću. Totalna šteta. I kaže: „Nema veze. Glavno da smo svi ostali živi.“ Suočio se čovjek sa smrću. Pogledao je smrti u oči. I drugačije je posložio stvari u svom životu.
Bitne stvari u našim životima znaju se zagubiti u svakodnevnici, ali ponekad osvanu na obzorju našeg srca i to na način da ih jednostavno ne možemo ne primjetiti.
To je početak Evanđelja, kaže Marko.
Tu sve započinje.
Ako započinje i u našem životu onda je to to.
Evanđelje ne započinje plačem djeteta u štalici, ne počinje onda kada pastiri začuju pjev anđela, a sigurno ne počinje kada mi svoje čarapice objesimo iznad uzglavlja ili kada lutamo po labirintima trgovačkih centara u božićnom šopingu.
Evanđelje započinje, kaže Marko, s Ivanom.
Evanđelje započinje tamo, vani, u pustinji. U pustinji koja je kroz čitavo Sveto Pismo povezana sa smrću, kaosom i opasnošću. Divljina nije mjesto gdje čovjek ide tražiti zabavu. Divljina nije sigurna.
Ali prorok Izaija je prorokovao, a Ivan Krstitelj je kasnije i ispunio to proročanstvo, da će baš u pustinji, na mjestu smrti, Bog izgraditi cestu koja će voditi do novog života. Mi idemo, kaže Evanđelje, u pustinju umrijeti, ali krštenjem, ne da bivamo uronjeni i potopljeni nego mi izranjamo u novi život.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
To je najveće osvježenje na ovom svijetu.
To je ponovno rađanje, rađanje u stilu Evanđelja.
To je novi početak. To je radosna vijest.
To je kao kada čovjek ode liječniku uvjeren kako teško boluje, a liječnik mu kaže kako je to samo nešto lako izlječivo.
„Uzmi dva andola i ‘ajde doma!“
Novi start! Dobre vijesti!
To je kada te šef pozove i ti pomisliš odmah na otkaz, a on te unaprijedi i još ti povisi plaću.
Preokret! Nesreća se okrene u sreću! Radosne vijesti!
Sve to Ivan nudi. Novi početak. Ponovljeni start. Mesija dolazi, govori Ivan. Dolazi uskoro i on će te uroniti u vodu života, u vodu Duha Svetoga.
Ali nemojmo se zavaravati. Ništa od ovoga se ne događa „ajn-cvaj“, preko noći. Ako čovjek dočekuje Božić ove godine bez negog svog voljenog, onda to boli. Evanđelje ne govori da ne bi trebalo boljeti, ali jedino kroz bol svijetli svjetlo Kristovo.
Veze se prekidaju. Ljudi umiru prije nego što smo bili u stanju reći: „Oprosti mi!“.
I to boli. Ivan Krstitelj to zna. I onaj za kojeg Ivan pripravlja put također to zna.
Isus se ne će okrenuti i ljutit otići ako nas zatekne u suzama ispred Božićnog drvca, jer to kvari Božićnu radost.
Ne, umjesto toga Isus, vrhovima svojih prstiju, briše naše suze i tiho zbori: „Ja znam. Ja znam. Zato sam i došao.“
Ivan nam pomaže vidjeti i toga se sjetiti.
Ivan uzima motornu pilu i skida grane našeg božićnog drvca pretrpanog šarenim kuglicama i raznobojnim svjetlima. Ali on ništa ne uništava nego gradi nešto puno trajnije, puno stvarnije – Evanđelja puno.
Ivan je početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
Ili sve tu počinje ili ne počinje nigdje.
Jer ako tu sve počinje onda će Evanđelje imati dug život.
Jer ako tu sve počinje Evanđelje će potrajati jako dugo i nakon što poskidamo sve ukrase sa svojih božićnih stabala.
Jer ako tu sve počinje Evanđelje će nas zahvatiti svojom dubinom čak ako jedva čekamo da sav šušur mine, jer tuga vlada srcem našim.
Jer ako započnemo na pravome mjestu i na pravi način onda ćemo i završiti na pravome mjesto i na način kako treba.
I onda između starta i finiša naši životi rađati će plodovima pokajanja, pokazujući da smo uistinu shvatili samu bit Adventa i bit Božića.
Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?
Ako niste, trebali bi.
Jer nam Evanđelje govori da je jedini put do Betlehema put koji vodi ponajprije kroz pustinju.
Ali, mi možemo doći do Betlehema, a ne moramo proći kroz pustinju.
Ali ako to učinimo, i kada jednom stignemo u Betlehem, tamo sigurno Isusa ne ćemo naći.