Desetak godina trajala je intenzivna haaška pacifikacija Hrvatske, od 2000., odnosno intenzivno od 2001.

Kulminacija izdaje je bila koncem 2005. kad je uhićen general Ante Gotovina, a epilog tog procesa dogodio se njegovim oslobađanjem u studenom 2012. godine.

Nakon toga neko vrijeme hrvatska javnost se euforično bavila generalom i njegovim budućim planovima, hoće li se ili ne politički angažirati, on je odbio svaki javni politički angažman, rekao je – ja sam samo ribar – posvetio se svom biznisu – i tajanstveno zašutio, a Haag je potonuo u povijesni zaborav kao i sve kod Hrvata.

Svi koji su bili dio velike izdaje, koja je u stvari bila pravi, organizirani zločinački poduhvat protiv hrvatske države i njezinih branitelja, odjednom su postali veliki domoljubi i generalovi „fanovi“, a Tribunal u Haagu nepravedni politički sud, kad je već obavio svoj posao i postao sekundarni međunarodni politički čimbenik pritiska na „region“.

Proces zastrašivanja i ušutkivanja u Hrvatskoj je izvršen, svi mi koji smo se suprotstavljali izdaji proglašavani smo desnim ekstremistima, a glavna struja postala je ona izdajnička, s lijevog ili formalno desnog spektra, ovisi čija je Vlada bila trenutno aktualna, svaka je aktivno odrađivala pravne, logističke i obavještajne poslove za haaško tužiteljstvo. Takav slučaj je teško naći u novijoj političkoj povijesti Europe.

Velik dio glavnih medija, Vladini dužnosnici, neki premijeri, predsjednici, državni odvjetnici, ministri pravosuđa, policije, čelnici raznih militantnih lijevih udruga, razni utjecajni pojedinci, združenim su pothvatom od 2001. godine i prvih optužnica protiv hrvatskih generala, bilo pasivno, bilo aktivno podržavali Carlu del Ponte i Tužiteljstvo suda u Haagu u progonu hrvatskih časnika i branitelja.

Proteklih nekoliko godina Haag je ostao negdje u tamnom zakutku naše nacionalne memorije kao da je sve to bila jedna velika noćna mora, a ne stvarnost, i kao da svi koji su bili u službi takve protuhrvatske politike nisu i danas dio medijske i političke glavne struje!?

Kao i obično, ni u slučaju Haaga, hrvatsko društvo nije imalo snage za lustraciju i sad nam se sve vraća natrag u lice, sav taj političko-pravni drek, odnosno činjenica da je deset i više godina dozvoljavano međunarodnoj zajednici da nam preko Haaga razara unutarnji politički i obavještajni imunosni sustav i da nas u tom smislu „umreži“ s regionom tako da se nikada ne izvučemo iz te paukove mreže u koju nas je bacila haaška pacifikacija Hrvatske.

Nacionalni sadomazohizam

Haag je svoju politiku samo prenio na pravne institucije u „regionu“ i postigao to da svatko svakoga sada može progoniti, a najviše taj mehanizam mogu koristiti oni koji su bili agresori, jer im je to omogućila sama Hrvatska, odnosno njezine prijašnje Vlade i hrvatske obavještajne službe koje su pristale servisirati Tužiteljstvo (i neke druge strane službe), u progonu vlastitih građana odnosno branitelja!

S kakvom nesmiljenošću su to činili (sjetimo se potrage za topničkim dnevnicima) gotovo graniči s perverzijom i nacionalnim sadomazohizmom. U kontekstu te suradnje i prebacivanja haaške politike na državne institucije u „regionu“ dogodilo se i otvaranje arhiva, odnosno njihova dostupnost stranim istražiteljima, što je sve krajnja konzekvenca Mesićevih postupaka još iz 2000. godine, kad je britanskim obavještajcima omogućen upad u arhiv predsjedničkog ureda i otvaranje Tuđmanovih transkripata. Danas je Hrvatska toliko porozna u tom smislu, da je pravo čudo kako ova država uopće sigurnosno funkcionira.

I nakon svega, šokiramo se uhićenjima branitelja HVO-a u Orašju, koja nisu ništa drugo nego početak ispadanja haaških kostura izdaje iz ormara, kostura koji su ostali skriveni i zaboravljeni u ormaru proteklih godina. Te ljude se sada proganja jer su najnezaštićeniji i jer Sarajevo (i Banja Luka) žele poslati poruku Zagrebu i samim Hrvatima u BiH: nemojte slučajno pomisliti da podignete glavu dok mi rješavamo pitanje revizije Daytona i konačne podjele BiH.

Pacifikacija Hrvata u BiH

Hrvate se u susjednoj zemlji želi dodatno obeshrabriti i pacificirati i sa srpske i bošnjačke strane da im ne bi slučajno palo na pamet tražiti neka svoja prava, a da ne govorimo i o trećem entitetu.

No što se tiče odnosa prema Hrvatima u BiH ništa novo nismo saznali, pitanje je što rade naši vrli zapadni „saveznici“ i kako je moguće da jedna država koja je u NATO-u i EU može dopustiti da se i njezini građani (jer Hrvati u BiH imaju dvojna državljanstva) tako selektivno i nesmiljeno progone?

Kako to da naš veliki brat Washington ne može stati iza nas u BiH nego su Hrvati ponovno žrtveni jarci u obavještajnom obračunu između SAD-a, Britanije i Rusije na prostoru BiH, a ne treba isključiti ni ulogu i utjecaj Turske. Tu se križaju interesi tri sile, a Hrvati kao da su ničija djeca, politička i povijesna siročad.

U cijeloj toj priči – samo pozorno pratite – počet će se javljati medijski glavnostrujaški glasovi u Hrvatskoj (neki su se već oglasili) koji će nastaviti sa starom haaškom mantrom o zločinima koje treba osuditi i o poštivanju pravnog legalizma (jedino kad su Hrvati u pitanju) – glasovi u kojima se budi stari izdajnički sentiment i koji svojim moraliziranjem prikrivaju mržnju i pakost prema najslabijima i najizloženijima križu progona. Aktualna Vlada je zatečena tim ispadanjem starih bajićevskih haaških kostura (Ranka Ostojića nitko ništa više i ne pita na tu temu) i stavljena pred veliki izazov. Očito je da iza toga ne stoji EU nego intrige velesila.

Što čini sada naša draga predsjednica osim što poziva Pernara na prijateljski „obavijesni razgovor“?

Za čiji interes?

Je li gospođa Grabar-Kitarović na čelu Hrvatske kao službenica NATO-a ili je ona predsjednica za koju smo glasovali i koja bi trebala braniti najprije hrvatske a ne američke interese?

Jedini pravi odgovor na sve ovo bio bi odgovor službenog Zagreba – povlačenje svog veleposlanika na konzultacije, i pokretanje politike revizije Daytona koja bi s hrvatske strane značilo odlučno traženje trećeg entiteta.

Ali tko u Hrvatskoj na vrhu za to ima i odvažnosti i snage i političke drskosti?

Zoran Vukman/hkv/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo