Ako se pozorno promotre aktualni događaji na hrvatskoj političkoj sceni, mogu se uočiti obrisi jedne nove paradigme. Period ”divlje” demokracije devedesetih definitivno je otišao u ropotarnicu povijesti.
U toj i takvoj demokraciji bili su mogući nepredvidivi događaji, pa i to da narod sam sebi izabere vlast.
Toga više nema, u novoj paradigmi nove se garniture vladajućih pomno pripremaju i njihovom dolasku na vlast put se utire medijskim manipulacijama. Kao što je svaka nova garnitura na vlast vođena nevidljivom rukom, tako nastavlja biti vođena i nakon što dođe na vlast te prilikom silaska s vlasti. Tako da se ne može ni govoriti u vladajućima u pravom smislu te riječi, vidljivi vladajući tek su provoditelji volje istinskih vladajućih. Koji nastoje ostati nevidljivi.
Nevjerojatan porast popularnosti HDZ-a s Plenkovićem na čelu, kao i sve crnji oblaci nad dosad nedirnutim likom i djelom Zorana Milanovića, govore u prilog tomu da za HDZ još uvijek nije sve izgubljeno i da bi se mogao dogoditi spektakularni obrat u kojem bi ta stranka odnijela pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima.
Zoran Milanović, za kojeg se još prije nekoliko tjedana činilo da će biti ponovo premijer, iznenada više nije neprijeporni miljenik medija, a s njegovim imenom odjednom se počinju povezivati brojne afere. Sve to upućuje na to da krajnji cilj opsežne političke operacije na hrvatskoj političkoj sceni nije samo uklanjanje Karamarka s mjesta predsjednika HDZ-a nego i uklanjanje Milanovića s čela SDP-a. U konačnici kada na čeko HDZ-a dođe netko ”suradljiviji” od Milanovića, ni tzv. velika koalicija neće biti nemoguća.
S druge strane primjetna je pažljivost medija prema Mostu i mostovcima da se može zaključiti kako je političkom projektu ”Most” produžen rok trajanja na još barem jednu političku sezonu. Očito se, dakle, na njih računa kao važne čimbenike u formiranju naredne političke vlasti u zemlji. Po tomu kako stvari sada stoje, veće šanse da koalira s Mostom ima Andrej Plenković nego Zoran Milanović. Tako da u ovom trenutku formirati novu vladu više izgleda ima Andrej nego Zoran, što je još prije nekoliko tjedana zvučalo kao znanstvena fantastika. To samo pokazuje koliko je velika uloga medija u oblikovanju javnog mnijenja, a time posredno i oblikovanju vlasti i vladanja u zemlji. Promjenom čelnog čovjeka HDZ je očito dobio svojevrsnu dozvolu za vladanje od onih koji takve dozvole daju. A naše izlaženje na izbore treba valjda učvrstiti krhki osjećaj da o nečemu odlučujemo.
U predstojećem periodu najzanimljivije će biti pratiti kako detroniziraju Milanovića kao što je u proteklom periodu bilo najzanimljivije pratiti kako skidaju Karamarka s čela HDZ-a. Naravno, još uvijek postoji mogućnost da se Milanović izvuče, to jest uvjeri stvarne gospodare hrvatske politike da još može biti koristan. Njegova teška i svadljiva narav neće mu u tom poslu biti od pomoći. A otežavajuća okolnost po njega je i to što iz prikrajka, točnije iz Bruxellesa, na njegovo mjesto vreba SDP-ov Plenković – Tonino Picula. Zato su predstojeći izbori za Milanovićevu političku karijeru sudbonosni. Pobjedi li osigurao je na barem još četiri godine neograničenu moć u SDP-u i državni zrakoplov za ljubavne izlete. Izgubi li, čeka ga politička smrt, a možda i zatvor.
U hrvatskoj politici vrata koja vode do vlasti nikada nisu daleko od vrata koja vode u zatvor.