“Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” (2 Petar 3,9)

Sjedio sam s grupom putnika u aerodromskom “shuttle-busu”, koji je vozio prema našem spojnom letu, kada su vozaču javili neka “stane i čeka”. Činilo se kako ćemo propustiti naš let, a to je po svemu sudeći dobro uzrujalo jednog od putnika. Jednostavno je “eksplodirao” na vozača ustrajavajući neka ovaj ignorira dobivenu naredbu ili će riskirati sve posljedice tužbe koju će on podnijeti.

I baš u tom trenutku do autobusa žurno dotrči jedan aerodromski službenik noseći u ruci aktovku. Gledajući ljutitog putnika, aerodromski službenik pobjedonosno podigne aktovku i kada je došao do daha, reče: “Zaboravili ste svoju aktovku. Čuo sam kako spominjete koliko vam je bitan sastanak na kojeg žurite i shvatio sam da bi vam ova aktovka tamo sigurno zatrebala.”

Ponekad budemo nestrpljivi s Bogom, poglavito kada je riječ o Njegovom povratku.

I pitamo se, “Pa što više čeka?”.

Tolike tragedije oko nas, patnje ljudi koje volimo, pa čak svakodnevni stres, sve nam to čini sve težim pogled pun očekivanja prema obzorju.

I onda nam netko ispriča svoju priču kako je upravo susreo Isusa, kako je otkrio Boga koji i dalje djeluje u čitavom ovom neredu. Podsjetilo me je to na ono što sam naučio toga dana u aerodromskom autobusu. Postoje priče i pojedinosti koje Bog zna, a o kojima ja ništa ne znam. I podsjeća me to da mu vjerujem i da ne zaboravim kako ova priča nije o meni.

To je priča o Božjem planu koji ima za cilj dati još vremena onima koji još nisu upoznali Njegovog Sina (2 Petar 3,9).

Hvala ti Bože što strpljivo čekaš da Ti još ljudi povjeruje prije Tvojega povratka.

Pomozi i meni da također budem strpljiv.

Čekaj i svjedoči do Isusovog povratka!