“Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio.” (Izaija 53,6)

Jedna od mojih dnevnih zadaća, kada sam živio s mojim djedom u sjevernoj Gani, bila je briga o ovcama. Svakog jutra izvodio sam ih na pašu i navečer bi ih vraćao kući. Tada sam po prvi put primijetio kako ovca zna biti tvrdoglava. Naprimjer, svaki put kada bi ugledale farmu, njihov instinkt bi ih vodio pravo u nju, a mene bi, u brojnim prigodama, dovodio u nevolje sa farmerima.

Ponekad, kada bih bio umoran od vrućine i kada bih se odmarao pod stablom, primijetio bih kako se ovce raspršuju među grmljem i kako odlaze u brda, što bi me tjeralo loviti ih, a to bi onda rezultiralo brojnim ogrebotinama od grmlja po mojim mršavim nogama. Bilo mi je teško upravljati životinjama i odvoditi ih što dalje od opasnosti i nevolja, poglavito kada bi ponekad pljačkaši upali na pašnjake i krali odlutale ovce.

Zato dobro razumijem kada Izaija kaže: “Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio.” (53,6). Mi znamo odlutati na puno načina: želeći i čineći ono što nije po volji našem Gospodinu, nanoseći bol drugim ljudima našim ponašanjem, bivajući rastrzani i ne želeći provoditi vrijeme s Bogom i Njegovom Riječi, jer smo prezaposleni ili nezainteresirani. Mi se ponašamo poput ovaca na polju.

Srećom za nas, mi imamo Dobrog Pastira koji polaže život svoj za nas (Ivan 10,11) i koji “je naše bolesti ponio i koji je naše boli na sebe uzeo”. (Izaija 53,4-6). I kao naš pastir On nas zove natrag na sigurne pašnjake kako bismo mogli biti što bliže Njemu, slijedeći ga.

Pastiru duše moje, ja odlutam povremeno, i zahvalan sam Ti što me uvijek tražiš kako bi me vratio kući da budem uz Tebe.

Ako želite da vas Bog vodi, budite voljni slijediti ga.