Počelo je u pustinji.

Završiti će se u gradu.

Počelo je na mjestu gdje su sve moguće definicije stavljene u stranu.

Tu, u pustinji, on se je morao suočiti sa svojim napastima.

Sve će se završiti u gradu gdje su ljudi i institucije stvorili svoj vlastiti poredak i gdje su uspostavili svoje definicije.

Početak je obilježio glas s neba koji je rekao:

„Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“.

Kraj će najaviti bijesna gomila uzvicima:

„Daj nam Barabu, razapni Isusa!“

I jesu ga razapeli.

Ono što čovjeka šokira jest kako su se brzo i lako pokliči: „Hosana!“ promijenili u uzvike: „Raspni ga!“

Ono što čovjeka šokira jest kako nešto što je započelo tako dobro, završi tako loše.

Slušajući čitanja na Cvjetnicu čovjeku se učini kao da gleda film koji nije završio onako kako je trebao završiti.

Nedavno je objavljena priča o osobi koja je kao dijete običavala vraćati se u kino i ponovno gledati filmove koji su loše završili. Dugo je to trajalo. Ta je osoba vjerovala da postoji neki drugačiji kraj za te filmove, neka druga, alternativna, završna rola filma koju operater, ako želi, može pokazati publici. 

Čovjek i u svezi događaja na Cvjetnicu ima isti dojam.

Ali tu nema nikakvog drugačijeg završetka.

Svake godine mi dolazimo u crkvu i uvijek sve isto završi.

On dolazi u grad kako bi se ispunilo proroštvo.

On čini ono što obećani Mesija i treba učiniti.

Oni ga pozdravljaju.

Kliču mu.

On njih uznemirava.

Razočara ih. I oni ga odbacuju.

Uhićuju ga. Sude mu.

I razapinju ga.

I uvijek je to tako.

Iz godine u godinu.

To je savršen primjer šuplje i hirovite lojalnosti svijeta.

Nas ljudi.

Koja je poruka, koji je smisao Cvjetnice?

Postoji li nešto što bismo iz svih ovih događanja mogli naučiti?

Jesmo li u stanju prepoznati bit u čitavom ovom šušuru, gužvi, galami?

U mahanju palminim granama.

U uzvicima … ?

Jako često takve priče u Bibliji ne otkrivaju tako lako svoje tajne.

Stoje pred nama nijeme i na nama je sjesti pored njih i čekati da nam one same otkriju svoju poruku.

Dakle što nama danas otkriva ova priča?

Je li to samo neki osebujan, neobičan, čudan događaj u povijesti ili se on uvijek iznova ponavlja?

Je li to arhetipski, urođeni, univerzalni obrazac ponašanja?

Priča za sva vremena? 

Jasno nam je da je Veliki Petak dan kada je Isus razapet ali i da je Veliki Petak i način razmišljanja o svim onim tragičnim, nepravednim, tužnim trenucima i iskustvima u životu, jer u svačijem životu postoje Veliki Petci, dani kada se čini da sve što je dobro umire, da nade više nema i da pravda ne postoji.

Usred naših Velikih Petaka mi čekamo, nadamo se i čeznemo za Uskrsom.

A što je s Palminom Nedjeljom?

Postoji li Cvjetnica u svačijem životu?

Mislim i duboko vjerujem da postoji.

I mi često s teškoćom razumijevamo ove trenutke u svome životu kada poput gomile u Jeruzalemu najprije pozdravljamo Isusa, a onda mu okrećemo svoja leđa.

Što je Cvjetnica?

Cvjetnica je trenutak koji nas ometa. Trenutak koji se nameće.

Isus završava svoje propovijedanje i počinje činiti čuda. Mi sebi kažemo da što god Evanđelje značilo ono mora značiti da nam Bog želi pomoći u našem životnom planu i rasporedu.

Bog je za nas poput dobrog roditelja koji će sve učiniti za svoje dijete.

Bog je meni na usluzi i Isus dolazi kako bih ja bio još uspješniji, još puniji, dakle, kako bih bio više nego što to i sam želim.

Cvjetnica kreće po zlu kada postaje jasno da je Isus smetnja i prijetnja načinu i sustavu kakav je uspostavljen u Jeruzalemu. Isus je bio jako dobro prihvaćen sve dok se je činilo da će pomagati bolesnima, uskrsnuti ponekog mrtvaca, izliječiti nečiju sljepoću, otjerati demone – ali problem je nastao kada se Isus nije zaustavio na tome.

Isus je želio preusmjeriti ljudske živote.

Na Cvjetnicu postaje jasno da kada Bog uđe u naše živote On ne samo što blagoslivlja, iscjeljuje, podučava i vodi, nego se i sukobljava i ometa. Uznemiruje.

Cvjetnica je trenutak kada postaje jasno da je Bog odlučio voditi brigu o nama, brigu koja nadilazi naše duhovno i tjelesno zdravlje.

Bog je zaokupljen i zabrinut za naše moralno zdravlje i tu onda nastaje problem.

Nemamo mi, čak i kada nismo baš neki vjernici, nikakvog problema s Isusom. Naravno sve dok se Isus kreće negdje po prigradskim četvrtima, sve dok je Isus u bolnicama i ubožnicama.

Ali Bog nije zadovoljan biti naš Bog na periferiji.

On na Cvjetnicu izlazi u grad. Odlazi u središte grada.

Odlazi u centar. Odlazi u centre moći. U centre prava i pravde.

U centre financijskog kapitala. U centre osiguranja.

U urede gradskih i županijskih poglavarstava.

U vladine urede.

U Sabor.

I to su onda mjesta i to su onda trenuci kada počinju problemi.

Cvjetnica se zbiva kada mi otkrijemo i kada čujemo da Bog nije ušao u naše živote kako bi nam pomogao u našim projektima i planovima, nego je ušao u naše živote kako bi nas pozvao da se vratimo njegovim projektima i planovima.

Cvjetnica se zbiva kada Duh sveti stavi na kušnju našu vjeru koja je sklopila partnerstvo s našim novčanikom i kada je naša vjera u službi naših zemaljskih interesa.

Kad god se nešto tako uzburka u nama onda se to u nama događa – Cvjetnica.

Uvijek je turbulentno kada Bog ulazi u čovjekov život.

Mi na taj Božji ulazak u naš život možemo reagirati odbojno, neprijateljski, a možemo uskliknuti: „Hosana! – „Spasi nas, mi te molimo!“